Pripovijest Bernarda Jana jednostavna je i skladna, lišena suvišnosti i traljavog obilja riječi. Oblikovana poput minijature, doimlje se stilski čisto, poput krajobraza u kojem se zbiva. Bijela boja i iznad nje duga. Čitat će je rado osjetljivi i zahtjevniji. 

 

Ovo je štivo nade u posljednje krhotine ljudskosti koje, pravilno usmjerene, mogu "promijeniti svijet"!

 

 

 

 

 

 

 

Prikaz knjige

POTRAŽI ME ISPOD DUGE

Bernard Jan – Potraži me ispod duge

 

 

 

"Što je to čovjek, mama?"

"Čovjek je velika tajna. Ne znamo odakle dolazi niti kamo ide. Neuhvatljiv je poput sjene, a kuda god prođe, za sobom ostavlja pustoš."

 

Ova dojmljiva, emotivno potresna i ekološki angažirana knjiga bori se protiv surovosti čovjeka, koji u nezasitnoj borbi za materijalističku dobit okrutno ubija mladunčad tuljana. U svojoj želji da sebično iskoriste prirodu, ljudi narušavaju njezinu prirodnu ravnotežu i tako, zapravo, nepovratno uništavaju okoliš i budućnost vlastita naraštaja.

.

U početku romana autor nas deskripcijom uvodi u prelijepi pejzaž ledenih santi – poprište rođenja nedužnih životinja. Opis je detaljan, precizan i možemo reći da poput oka filmske kamere realistički prikazuje stvarnost. Pritom se autor nipošto ne upušta u sanjarenje ili maštovito proživljavanje pejzaža, nego upravo naglašava golu "dokumentarnu" netaknutu ljepotu realiteta samog po sebi. Prirodi pisac prilazi kao prvobitnom misteriju, vrijednosti i izvoru života, kao skladu i samovlastitoj logici života kojega nitko nema pravo narušavati.

 

Prikaz života tuljana je antropomorfiziran, ali također, prikaz zadržava obilježja autentična prirodnoga reagiranja životinja. Porod tuljana, odgoj mladunaca, ljubav između majke i podmlatka, usvojenje tuljana bez majke, bol za izgubljenim polubratom tuljanom ispunjeni su plemenitim ljudskim osjećajima ljubavi i požrtvovanja. Posebice se naglašava tuljanova bezazlenost i privrženost čovjeku, koji mu na najokrutniji način prijateljsku naklonost uzvraća ubojstvom. Ova knjiga se odlučno stavlja na stranu "Duginih boraca" tj. ljudi koji se aktivno bore protiv nemilosrdne pohlepe kojom se čovjek obara na prirodu i nedužne životinje. Ali i više od toga. Ova knjiga razobličava suvremeno materijalističko-potošački nemoral ljudskog društva, temeljen na sili, na zakonu jačega i vještijega u pokvarenosti – koji prevarom, krvoločno zaskače svoju žrtvu, (danas životinju, a sutra čovjeka!), u bici za bogatije posjedništvo.

 

Možda nije slučajno da je ova knjiga humanog, općenacionalnog i općeljudskog protesta protiv nasilja i bezobzirnosti suvremena čovjeka nastala u Hrvatskoj, u zemlji razaranoj osvajačkim ratom pomahnitalih srpskih okupatora. U zemlji u kojoj osvajač prema djeci postupa jednako kao i lovci prema tuljanovima mladuncima. Samo iz zemlje prožete ratnim bolom zbog ljudske osvajačke pohlepe i nezamislivih zločina čovjeka kao otimača tuđe zemlje i tuđih života, može nastati ovako nježan, topao, a istovremeno ogorčen tekst. Dijelovi teksta o životu tuljana pružit će odlomke miroljubivog bezazlenog života životinja, a usporedo će se interpolirati rečenice zloslutne opasnosti o čovjekovom licu zla:

 

"Čovjeka, sine, prati jedan specifičan miris. Miris straha, nesreće i bola. On se njime hrani, i po tom ćeš ga mirisu prepoznati."

 

Ili citat riječi Johna Donnea:

 

"Budi nešto više od čovjeka, jer ćeš u protivnom postati manji od mrava!"

 

Iako je tekst ove knjige posvećen sjevernom moru i borbi za očuvanje morske flore i faune, ne može se iz atmosfere knjige izbrisati mjesto i vrijeme nastanka djela u Hrvatskoj. Možda stoga u Janovoj knjizi pronalazimo mnogo bolne gorčine, naglih stilskih i sadržajnih kontrasta, obilje mladenačkih skokova u kompoziciji koji variraju od čiste realističke emocije do protesta i patetične deklamacije Helenina dnevnika. Ali cjelinu djela prvenstveno obilježava humanistička smjernica jedne očajničke želje za ostvarenjem ljudskog dostojanstva i za čistim idealima koji bi potaknuli uspavanu i zaboravljenu pravednost ljudske svijesti.

 

Mr. Hrvojka Mihanović-Salopek, Zelene novine, broj 4, 1993.

 

 

 

"Slon" za mladež

 

 

 

NOVA BIBLIOTEKA MLADOG NAKLADNIKA:

 

Kratke romane za djecu objavili Zvonimir Majdak i Bernard Jan

 

Zagrebački privatni nakladnik "Slon" u svom kratkom postojanju već afirmiran knjigama publicističkoga i književnopovijesnog obilježja (npr. antologijom hrvatske književnosti u Boki), ovih je dana, šireći svoj nakladnički program, pokrenuo i biblioteku za mladež.

.

Za početak biblioteke direktorica i urednica "Slona" Nives Tomašević izabrala je dva kraća romana dvojice hrvatskih pisaca: renomiranoga Zvonimira Majdaka (kojemu je to drugi izlet u prozu za mladež) i dosad nepoznatoga Bernarda Jana (što je pseudonim pod kojim se, kako navodi izdavač, krije mladi autor koji živi i radi u Zagrebu).

 

Majdak djeci nudi "Malu hrvatsku groficu iz Austrije", kratki roman ispisan prepoznatljivim piščevim čitkim i jednostavnim, humorom protkanim pripovjedačkim stilom kojemu zacijelo neće odoljeti ni mlada čitateljska publika. Majdakov smisao za aktualnost i tu je došao do izražaja: radnja se zbiva na selu, oazi očuvane prirode kakva se u gradu više ne susreće, a ključni je događaj povratak stare hrvaske plemićke obitelji u njezin davno zapušteni dvorac.

 

Još jača ekološka svijest mladoga Bernarda Jana obojila je snažnim emotivnim tonom njegov roman "Potraži me ispod duge" u kojemu su glavni junaci mladunci tuljana što ih lovci na skupocjeno krzno okrutno ubijaju. Djelo, ocjenjuju recenzenti, obilježava humanistička smjernica jedne očajničke želje za ostvarenjem ljudskog dostojanstva i za čistim idealima koji bi potaknuli uspavanu i zaboravljenu pravednost ljudske svijesti.

 

M. J., Večernji list, 1. prosinca 1993.

Tuljani i ekolozi

Bernard Jan: "Potraži me ispod duge", Slon, Zagreb, 1993.

 

U novopokrenutoj biblioteci za mladež zagrebački nakladnik "Slon" objavio je kratki roman Bernarda Jana "Potraži me ispod duge", autora koji se krije iza pseudonima, a kako je knjižica tiskana na recikliranom papiru to su ujedno i dvije najzanimljivije činjenice u svezi s njom. Naime, premda je moguće da njen sadržaj bude uzbudljiv nekom mladom čitatelju, čime bi knjiga ispunila svoju zadaću, ona nudi isuviše pojednostavljenu razradu teme. Njen je glavni junak mali tuljan koji odrastajući upoznaje zamke svog okoliša, teškoće opstanka, odnosno, prisiljen je upoznati i čovjeka. Majka tuljanica podučit će svoje mladunče da je čovjek vrlo opasno biće kojeg je bolje ne sresti. No, ako se to ipak dogodi "gledaj ga ravno u oči jer se samo tako možeš spasiti. To je jedini trenutak kad je slab i kada ti neće ništa".

 

Posve je nebitno što prethodna tvrdnja jednostavno ne stoji, iako tako lijepo zvuči, kao što je nebitno što njome i mnogi ljudi podučavaju svoje potomke. Bitniji je ukupni optimizam cijelog djela koje nekritički vjeruje u mogućnost da ekolozi spašavaju svijet, odnosno, u njemu je podjednako upitan antropocentrizam kojim se tumači tuljanovo ponašanje. Malog tuljana za vrijeme njegove selidbe s mjesta rođenja do mjesta gdje se tuljani trajnije zadržavaju spašavaju pripadnici ekološkog pokreta Greenpeace.

 

Njihove akcije se isprepleću sa životom glavnog junaka pa on od prvog viđenja osjeća želju za ponovnim susretom s njima. Autorovi opisi dalekog sjevera gdje tuljani žive, mora, vječnog leda, kao i dijelovi romana o životu ekologa posve su korektni, ali cjelini smeta preuzetnost, želja da se više kaže od polazne pričice. To svođenje pripovijedanja na pozitivne pripadnike ljudske vrste (ekologe) ili postajanje tuljana nečim drugim (on čovjeku na neki način obogotvoruje) usložnjava priču, a ne pridonosi njenoj kvaliteti.

 

Željko Kliment, Večernji list, 17. siječnja 1994.

 

 

 

Minijatura čista poput krajobraza

 

 

 

Bijeli slon iz pjesme daje kišu i obilne žetve, promiče stihovima kao metafora, blista u gomili neznatnih, zemaljskih stvari. Slon je moćnik, na glavi nosi dragi kamen koji je bljesak munje. Slon je otac božanstva, počelo i svršetak, postojanost i mir. To je kraljevska životinja. Buddhin otac, prosjak u zoološkom vrtu, tegleća marva, radnik negdje u Indiji, biće koje izumire, glavna atrakcija u cirkusu, pa i ime izdavačkog poduzeća koje je objavilo knjižicu "Potraži me ispod duge".

 

Uvod o slonu učinio mi se prikladnim za priču što slijedi: o tuljanovom mladunčetu koje želi živjeti, ali ne uspijeva u svijetu sve više okrutnom i sklonom samouništenju. Ubijanje i pustošenje prirode na kraju će uništiti i samoga čovjeka. Odavno je to naslutio stari indijanski poglavica u svom glasovitom govoru odaslanom prije stotinu i pedeset godina u buduću budućnost koja je naša sadašnjost. Njegove misli citiraju se svake godine uz Svjetski dan zaštite čovjekova okoliša, 5. lipnja. Citiraju se i nažalost, ubrzo zaboravljaju. Ali, eto, srećom, ipak postoje duhovni sljedbenici koji misle i osjećaju na sličan način, a među njima je i autor knjižice "Potraži me ispod duge". Na jednoj od uvodnih stranica o njemu samo piše: "Bernard Jan pseudonim je našeg mladog autora koji živi i radi u Zagrebu." Uostalom, i ne treba više. Sve je drugo u knjizi, a ja sam, priznajem, oduvijek voljela pomalo tajnovite pisce.

.

"Što je čovjek, mama?" Pita mali tuljan osuđen na neminovnu propast u našoj nemilosrdnoj civilizaciji.

 

Dio odgovora glasi: "Čovjek je velika tajna. Ne znamo odakle dolazi niti kamo ide. Neuhvatljiv je poput sjene, a kuda god prođe za sobom ostavlja pustoš."

 

Pripovijest Bernarda Jana jednostavna je i skladna, lišena suvišnosti i traljavog obilja riječi. Oblikovana poput minijature, doimlje se stilski čisto, poput krajobraza u kojem se zbiva. Bijela boja i iznad nje dúga. Čitat će je rado osjetljivi i zahtjevniji. Knjiga koju nam je podario "SLON" neuobičajena je u trenutnoj ponudi takozvane književnosti za mladež. Duhovnost i plemenitost njezine su odlike.

 

Sunčana Škrinjarić, Školske novine broj 3, 18. siječnja 1994.

 

 

 

Zeleno obojene priče

 

 

 

"Potraži me ispod duge" Bernarda Jana i "Mala hrvatska grofica iz Austrije" Zvonimira Majdaka ("Slon", Zagreb, 1993.) dvije su ekološki obojene priče prilagođene obzoru i senzibilitetu mladoga čitatelja

 

Ne znam je li riječ o smišljenom izdavačkom pokušaju ili pak u slučaju, no činjenica je da i "manji" izdavači skrbe za mladog, budućega čitatelja. Nastojeći ga unaprijed rezervirati za ozbiljne literarne projekte, nude mu štivo primjerenih spoznajnih i čitalačkih svojstava i senzibiliteta, u skladu s njegovim obzorom očekivanja. Posljednjih godina tako smo svjedoci nekolicine nastojanja da se mladeži ponude uspješno oblikovane biblioteke, koje neće biti samo štivo neuvjerljivih poruka zaštićeno pedagoškom gestom. Tako je zagrebačko "Znanje", u biblioteci HITIĆ, ponudilo desetke vrijednih naslova, u kojima umješno povezuje i kulturnu misiju knjige za mlade s tržišnim efektima. Upokojeni GZH također je svojedobno vješto selektirao nekoliko "vječno zelenih naslova", a zabilježen je i pokušaj "Mladosti" da nepretencioznim knjigama, mahom ženskih autora, kroz tipične zgode omladine odgovori na neka od pitanja poljuljanja identiteta mladih. Tim izdavačkim pokušajima pribrojiti je i nekolicinu knjiga koji dječje/omladinsko štivo tretiraju kao prostor "književne razlike", rječito svojim autonomnim i autentičnim svjetovima. Ne gledajući u "dječjem štivu" tek rezervat koji će "stariji" popuniti svojom propedeutikom nego zanimljivu književnu geografiju autonomnih zakonitosti, pridružuje im se i nakladnik "Slon" dvama naslovima. Tako se javnosti iznova predstavlja mladi autor Bernard Jan, koji je već zavrijedio odjek na ovim stranicama. Ovaj put s ekološkom temom i pričom predvidljivih obrazaca, a koja svojim simboličkim porukama izražava svu zabrinutost za sudbinu naše onečišćene planete. Njezina poruka: "Čovjek je velika tajna. Ne znamo odakle dolazi niti kamo ide. Neuhvatljiv je poput sjene, a kuda god prođe, za sobom ostavlja pustoš", u cijelosti sažima svu filozofiju ovog našeg zagađenog vremena, ne ostavljajući nimalo mjesta za spokoj i ravnodušnost. I druga je knjiga ekološki intonirana. Riječ je o još jednom naslovu po narudžbi koji je hit-maher Zvonimir Majdak ispisao na tragu svojih prilagodljivih spisateljskih standarda, dokazujući dobro znane odlike svoje spisateljske industrije. Umjesto Ivice iz vica, Majdakova proza slijedi doživljaje neobičnog i posve drukčijega Ivice, "koji živi zdravim životom, umjerenim, svaki dan mu je ispunjen nekim korisnim poslom", postavljajući kroz njegove zgode i pitanja na koja stariji, često zaneseni krupnim stvarima, ni ne pomišljaju. Priča o "Maloj hrvatskoj grofici iz Austrije" spojit će, Majdakovom lakom gestikom, nekoliko privlačnih motiva djetinjeg svijeta i "aktualne teme" i u predvidljivom obzoru ponuditi odgovor na pitanja koja tako rijetko opsjedaju svijet starijih, a koji se nerijetko ponašaju poput mladih. Uostalom, valja se uvjeriti!

 

Ivan J. Bošković, Forum, Slobodna Dalmacija, 22. siječnja 1994.

 

 

 

Opasnost zvana "čovjek"

 

 

 

BERNARD JAN: "POTRAŽI ME ISPOD DUGE", Biblioteka "Slon" (za mladež), Zagreb, 1993.

 

Poslije nespretnog ratnog zapisa ("Svjetla umirućega grada"), zagrebački književnik, potpisan pseudonimom Bernard JAN, objavio je u biblioteci za mladež odličan roman "Potraži me ispod duge". Kao podtekst ovom literarnom štivu poslužio je dnevnik članice posade "Rainbow Warrior", broja znamenite ekološke organizacije "GREENPEACE", koja je organizirala spasilačku ekspediciju do sjevernoatlantskog otočja. Cilj im je bio bezopasnom bojom obojiti što više mladunčadi grenlandskog tuljana i tako ih zaštititi od mogućeg masakra.

 

O gore naznačenom poduhvatu "Greenpeacea" doznajemo posredno, iz perspektive maloga tuljana Dannyja i njegovih razgovora s majkom. Dakle, životinje su antropomorfizirane, samo djelomice – od ljudskih osobina pridodan im je govor što olakšava čitateljima uživljavanje u osjećaje i misli tuljana, ali i u njihove postupke, u način života i međusobne odnose, posebice majke i mladunčadi, što, opet, neizbježno asocira na ljudsku zajednicu.

.

Dannyja pratimo od samoga rođenja, upoznajemo ga kroz prva znatiželjna traganja, kroz ushićena divljenja svemu nepoznatom, kroz prve strahove, tjeskobe, nesigurnosti . . .

 

U roman je interpolirana priča o Velikom tuljanu i to onda kada Danny upita majku što znači umrijeti. Naime, pripovijest je to o prvom tuljanu na ovome svijetu koji je svojim potomcima u naslijeđe ostavio dugu ispod koje će čekati svakoga od njih u njegovom smrtnom času i odvesti ga u Veliku zemlju. Učeći ga opasnostima, Dannyjeva majka kao najveću navodi čovjeka, a kao jedini način da se spasi naiđe li na njega, ističe potrebu gledati ga ravno u oči. Jer, "To je jedini trenutak kad je slab i kada ti neće ništa. On napada samo iz potaje i kada mu okreneš leđa" (citat iz romana).

 

U tekstu se izmjenjuju narativni dijelovi s dijalozima i opisima polarnog pejzaža – na početku u funkciji prikaza idiličnog sklada života u prirodi, a poslije smrti Dannyjevog brata i retrospektivnog vraćanja u vrijeme velikog pokolja mladunčadi grenlandskog tuljana od strane čovjeka, sva ljepota biva narušena, priroda biva osakaćena, osiromašena . . .

 

Na kraju i Danny postaje žrtvom ljudske bezobzirnosti – zapleće se u jednu od napuštenih mreža potegača i umire prije nego ga članovi "Greenpeacea" uspiju spasiti . . .

 

Knjiga umjesto ilustracija donosi prave fotografije sa spomenutog putovanja na "Rainbow Warrioru", tako da one funkcioniraju kao znanstveni podaci integrirani u literarni tekst, kao povremeni podsjetnici da je Danny stvarni tuljan, stvarna žrtva!

 

"Potraži me ispod duge" završava već ranije spomenutim isječcima iz dnevnika jedne od članica "Greenpeacea", što je i svojevrsni moralno-didaktički epilog – knjige i Dannyjeva života.

 

Svakako je, dakle, pročitati ovo štivo prepuno emocija, prepuno tuge i razočaranja zbog ekološki neosviještenog čovjeka, čovjeka kojemu su destruktivni porivi postali temeljni pokretači svakoga djelovanja, a humanost zaboravljena i prezira vrijedna kategorija. Ovo je štivo nade u posljednje krhotine ljudskosti koje, pravilno usmjerene, mogu "promijeniti svijet"!

 

Sanja Jukić

 

 

 

Najljepša priča o životinjama

"Potraži me ispod duge"

 

 

 

Duboko tragična, upozoravajuća, a istovremeno poetska, knjiga je zagrebačkog aktivista Bernarda Jana "Potraži me ispod duge" o sudbini mladih tuljana kojima i danas okrutni lovci deru krzna ostavljajući mala krvava tijela na santama leda. Nezaboravna priča o humanosti koja nam svima nedostaje kada ne poštujemo prirodu i njezinu djecu . . .

 

Priče o životinjama uvijek su podsjetnik na neizmjernu ljudsku surovost. Činjenica da čovjek i danas nemilosrdno ubija dvotjedne bebe tuljana, derući im krzno, nakon čega na ledu ostaju male krvave lešine, tek pokazuje povijest jednog neizmjernog nasilja čovjeka prema životinjama svih vrsta koje nemaju nikakve mogućnosti obrane.

.

Zagrebački aktivist za prava životinja Bernard Jan napisao je poetsko, duboko tragično djelo o sudbini porodice tuljana koju nije mimoišao strašni kraj zahvaljujući razarajućem utjecaju čovjeka. Knjiga "Potraži me ispod duge" u izdanju "Genesisa" doživjela je već drugo izdanje, oduševivši brojne hrvatske i strane aktiviste za prava životinja.

 

Priča je to o mladom tuljanu Dannyju, njegovoj majci i usvojenom bratu siročetu Jonu koji žive negdje na velikoj ledenoj santi. Vrlo emotivno i maštovito Bernard Jan opisuje ledene pejsaže nad kojima blista polarno svjetlo, a pod kojima grupe tuljana žive baš poput ljudi, voleći se i ljubeći, razmišljajući o životu i smrti. Jedna od najljepših priča što pokazuje da i životinje imaju svoje nebo koje ih čeka, jest priča o Velikom Tuljanu, ocu svih tuljana koji ostavlja svojoj skupini tuljana dugu koja će ih sjećati na njega. "Svaki od vas vidjet će na nebu dugu koju ću mu ostaviti. I kad je ugleda znat će da mu je došlo vrijeme da se pozdravi sa svojima i krene. Tada neka otpliva do njena podnožja i odabere si najdražu boju. Uspije li je dohvatiti znači da je bio dobar tuljan i da je volio svoju braću i sestre. A kada na njezinu vrhu ugleda sunce, a pod njim procvjetaju obale kao što su cvale prije nego što su ih suze okovale ledom, neka zazove moje ime. Ja ću doći po njega, i uvesti ga u Veliku Zemlju – nalik našem svijetu, samo zemlju mnogo ljepšu i prostraniju, s morima bistrijim od suza i prepunima riba, s glečerima s kojeg duga nikada ne silazi . . ."

 

Sva je mudrost, ali i velika istina o čovjeku, sadržana u riječima majke tuljanice sinu Dannyju: "Čuvaj se čovjeka sine, opasniji je nego što možeš zamisliti. Stoga nastoj da ga nikada ne sretneš. A ako jednom naiđeš na njega i vidiš da je prekasno, da više nema vremena za bijeg, budi hrabar i čekaj ga spreman. Ni tada, ma što se dogodilo ne okreći mu leđa. Gledaj ga ravno u oči, jer se samo tako možeš spasiti. To je jedini trenutak kada je on slab i kada ti neće ništa. Čovjek napada samo iz potaje i kada mu okreneš leđa. Osjetit ćeš ga kako ti se približava. Čovjeka, sine, prati neki poseban miris. Miris straha, nesreće i boli. On se njime hrani. Po tom ćeš ga mirisu prepoznati".

 

Knjiga dojmljivo opisuje kretanja tuljana koji se sele prema Grenlandu, borbe mužjaka, brigu ženki za mladunce, opasnosti od bijelih medvjeda. Kada se tuljani počnu kretati prema Grenlandu, Danny i njegov brat Jon izgubit će majku i ostati prepušteni na milost i nemilost morskim strujama, mećavama i santama . . . Jon će tragično završiti, ali i Danny koji će skončati u mrežama potegačama gdje će ga mrtva naći aktivisti za spas životinja "Dugini ratnici", točnije brod Greenpeacea "Rainbow Warrior" s mladim biolozima koji se već godinama žestoko bore protiv ubijanja tuljana, dupina, morskih ptica, kornjača, kitova i drugih sisavaca . . .

 

Svakako, poetska knjiga koja u nekim segmentima doseže snagu "Malog princa" ali o tuljanima, pričajući nam veliku priču o zaboravljenoj ljubavi prema nemoćnim životinjama i teškoj borbi raznih svjetskih udruga za očuvanje života drugih vrsta. Knjiga je to koju bi se trebalo dijeliti po školama, jer nas uči o najvažnijoj ljudskoj osobini – humanosti.

 

Ili kako je divno rekao Axel Munthe "ako je istina da nema raja za životinje kada njihovim patnjama dođe kraj, onda ne želim raj niti za sebe. Ići ću bez straha putem kojim one idu, te, samilosno izumrijevši s braćom i sestrama iz šuma i polja, s neba i mora, otići ću u tajnoviti podzemni svijet, siguran od daljnjih patnji"!

 

Marina Tenžera, Nedjeljnji Vjesnik, 16. svibnja 2004.

 

 

 

Očima tuljana

 

 

 

Hrvatska proza - Bernard Jan, Potraži me ispod duge, Genesis, Zagreb, 2004.

 

Nekontroliran rast stanovništva, krčenje šuma, industrijaliziacija zasnovana na toksičnim tehnologijama te financirana od strane golemih korporacija koje uživaju potporu političke elite industrijski najrazvijenijih zemalja, kao i krvoprolića golemih razmjera nad ostalim sustanarima ovog našeg matičnog planeta, neki su od problema s kojima se svakodnevno svjesno ili nesvjesno susrećemo, bez namjere da promijenimo svoje ponašanje, usmjereni na osiguravanje materijalne sigurnosti i udobnosti sebi i bližnjima. Izreka da je povijest učiteljica života, povijesno gledano nije zaživjela u praksi, što je posljedica duhovne stagnacije čovječanstva; osvjedočene u samoživosti pojedinaca odgovornih za proždiranje svih oblika života na planetu Zemlji. Unatoč pesimističkim prognozama o sudbini svijeta, udruge za zaštitu flore i faune poduzimaju konkretne akcije u nadi da će skrenuti pozornost na aktualnu ekološku problematiku te tako pokrenuti duhovnu preobrazbu čovječanstva prijeko potrebnu za korjenite promjene življenja. U spašavanju ekosustava osim fizičkog aktiviranja angažiranih pripadnika različitih udruga, pojedinci poput mladog zagrebačkog autora, iza kojega je već više knjiga, Bernarda Jana, utječu se pisanju kao ishodištu djelovanja u svjesnu preusmjeravanju društva istinskim vrednotama. Knjiga Potraži me ispod duge skreće pozornost na ekološke probleme i ljudsku okrutnost te je kao takva primjerena svima, no s obzirom na antropomorfnost glavnih junaka vjerujem da će prave čitatelje naći među učenicima viših razreda osnovnih škola, koji uostalom trebaju izgraditi svijest da svijet u koji ulaze ima više dimenzija postojanja; i da njihove glavne prekupacije poput izgrađivanja vlastitog identiteta u unificiranu svijetu lažnih idola imaju neki viši doseg od krivo izabranih uzora. Pripisivanje ljudskoga načina razmišljanja životinjskom svijetu omogućuje autoru da u mladih osoba izazove empatiju prema bićima koja žive oko nas, što je najbolji preduvjet za promjenu čovjekova odnosa prema prirodi.

 

Priča o Velikom tuljanu

.

Roman Potraži me ispod duge u tri kratka poglavlja donosi dirljivu priču o odnosu čovjeka i okoliša, u kojoj je čovjek dobio ulogu najopasnije emocionalno izobličene vrste, prepoznatljive u mirisima koje pisac karakterizira kao "mirise straha, nesreće i boli". Naslov knjige objašnjen je poetski ukomponiranom pričom o Velikom tuljanu, praocu svih tuljana, koji na kraju životnoga puta savjetuje braći i sestrama da mu se i sami pridruže u odgovarajućem trenutku, koji autora bajkovito određuje pojavom osobite duge vidljive samo onima kojima je namijenjena a koja je ujedno i putokaz k Velikoj zemlji, čime je uspostavljena analogija između ljudskog i životinjskog roda. Djetinjstvom malog Dannyja, koji zahvaljujući čovjekovoj neodgovornosti nikada neće odrasti, autor ukazuje na različite načine čovjekova negativnog djelovanja na okoliš, uvodeći u priču aktiviste Greenpeacea, koji se, poput Helen, bore za preživljavanje i dostojan život Pagophilus groenlandicus.

 

Autor koji piše ovaj put pod pseudonimom Bernard Jan ima jednostavan stil, kojim prenosi ekološku poruku sadašnjim i budućim generacijama, o kojima ovisi da li će u budućnosti postojati vrsta sisavaca koja je među laicima poznata pod imenom tuljana. Uporabljeni razgovorni stil pisanja odveć je usmjeren na emocionalno doživljavanje vidljivo u izboru stilskih sredstava, odnosno preferiranju stilske figure personifikacije, koja omogućava postizanje više razine suosjećanja. Dječja populacija, kojoj je, pretpostavljam, knjiga i namijenjena, neće ni zapaziti, možda, preveliku jednostavnost djela, koja se očituje u ponekad prekratkim i na mjestima odveć ganutljivim rečenicama. Unatoč pojedinim stilsko-jezičnim zamjerkama, pred nama je potresno djelo koje ima ozbiljnu zadaću utjecati na mlade naraštaje, o kojima ovisi opstanak svijeta kakava poznajemo, a knjiga u tom zadanom kontekstu ostvaruje svoju zadaću u potpunosti. Bit knjige možda najbolje oslikava rečenica Svena Hedina, koji u svojevrsnom predgovoru kaže: "Nikada nisam mogao ugasiti neko životno svjetlo, jer mi nedostaje moć da ga ponovno upalim." Likovna oprema knjige s fotografijom bijelog tuljančića na kojoj dominiraju velike crne, nevine oči izvrsno je usklađena sa sadržajem i tipom knjige, što će sigurno navesti mnoge da posegnu za ovim djelom.

 

Sonja Homa, Vijenac, Godište XII, broj 268, 10. lipnja 2004.

 

 

 

Prije nego što su životinje proplakale

 

 

 

Roman tematizira masakr nad grenlandskim tuljanima na Newfoundlandu i primjer je radikalne animalističke književnosti. On je poetski, odrješit, ali i jasan poziv na akciju

 

Nakon prethodna tri romana Bernarda Jana (pseudonim mladoga zagrebačkog autora), od kojih roman Anđeo moga rata slovi kao prvi hrvatski roman o ovom ratu, kako stoji na ovitku spomenute knjige objavljene 1992., kratki roman Potraži me ispod dúge (koji je ponegdje žanrovski atribuiran i kao novela) obuhvaća književni svijet koji nije dominirao njegovim prethodnim romanima (Anđeo moga rata, 1992; Svjetla umirućega grada, 1992; Priča o Luki, 1997), ali duboko prožima njegovu svakodnevicu u kojoj je posvećen radikalnom animalističkom aktivizmu udruge Prijatelji životinja koji u ovoj sredini, kakva već jest, teško nailazi na razumijevanje bilo čega što nije usmjereno na ljudsko, što će negativno-kvalitativno iz biocentričke perspektive reći – antropocentričko, i koja će radije, dakako, u pseudo-demokratskom duhu na (zagrebačkom) Trgu žrtava fašizma postaviti jumbo plakat SIN-a "liberalno-konzervativnoga" Nenada Ivankovića s mesnatim anti-EU sloganom Ne želiš kulen i pršut?, nego što bi prihvatila plakat Prijatelja životinja o klaonicama – životinjskim konclogorima smrti. Podsjećam na nedavne, poneke izrazito negativno intonirane medijske natpise o akciji-izložbi Holokaust na vašem tanjuru Prijatelja životinja. Naravno, službena Povijest ili Povijest Velikih Muževa, koja je, dakako, ovjekovječena i trgovima (teško je zamisliti u Hrvatskoj, recimo, Trg konjima poginulima u Prvome svjetskom ratu), rijetko pronalazi znanstveni smisao u animalističkim 'nedostojnim' temama. Ili kao što to apostrofiraju Alexander Bard i Jan Söderqvist, autori Netokracije (2002.), kako je najvažnija značajka totalističkog mišljenja antropocentrički svjetonazor.

 

Krvave sante leda
 

Sramotne ciničko-ekonomske postupke kanadskih političkih moćnika prema grenlandskim tuljanima Bernard Jan nedavno je zaokružio i člankom objavljenim u Animal Portalu (Zarez, broj 114), gdje apostrofira kako je od 1800. godine ubijeno oko 33 milijuna grenlandskih tuljana, pri čemu najviše stradava "mladunčad" (nažalost, zbog prekrasnoga pahuljičasto-mekano-snježnobijelog krzna) u dobi između 12 dana i 12 tjedana. Pritom brojka od 350.000 beba tuljana u dobi od tjedna do godine – riječima Bernarda Jana (usp. Zarez, broj 129) – samo je dio kvote od milijun tuljana koje kanadska vlast planira potamaniti u trogodišnjem planu donesenom daleke 2002. godine. Upućujem na fotografije u navedenom kratkom romanu koje prikazuju aktiviste Greenpeacea na Newfoundlandu (i njihov brod Dugin ratnik/Rainbow Warrior) koji sprejaju bezopasnom zelenom bojom mlade grenlandskog tuljana kako bi spriječili njihov masakr kao i na stravične fotografije leševa tuljana nakon pokolja.

 

Upravo susret s jednom aktivisticom, koja je obojila sprejem Dannyjevo krzno u zeleno, rastvorilo je njegovu (dakako, zbunjujuću) ljubav prema čovjeku što mu ga je Majka okarakterizirala sljedećim upozoravajućim rečenicama: Čovjeka, sine, prati neki poseban miris. Miris straha, nesreće i boli. On se njime hrani. Po tome ćeš ga prepoznati. Međutim, Dannyjeva Majka nije znala/vjerovala da prema poretku dualizma pored zlog čovjek (onaj koji ubija harpunom i ostavlja za sobom krv) supostoji i onaj dobar (koji ostavlja zeleno krzno) s obzirom na to da je susretala samo one zle koji nakon što harpunom mališanima razbiju glave (kako se, naravno, ne bi oštetilo ekonomski visoko cijenjeno krzno), oderu ubijenoj "mladunčadi" krzna i za sobom ostavljaju nepomična tijela i krvave sante leda. Tako je neljudski masakrirana i Dannyjeva sestra Mary Jane.

 

Radikalna animalistička književnost

 

Slobodno, navedeno djelo posvećeno Dannyju, žrtvi čovjekove pohlepe i bezobzirnosti – koje tematizira masakr nad grenlandskim tuljanima na Newfoundlandu – možemo uzeti kao primjer radikalne animalističke književnosti. Uostalom, Lisa Franzetta, koordinatorica PETA-e, u predgovoru romanu, među ostalim, zapisuje da je roman poetski, odrješit i jasan poziv na akciju. Pritom bih rekla da se razlikovna odrednica između animalističke i radikalne animalističke književnosti (ili možda se ipak za "literarni" radikalizam kao prikladnija odrednica može odabrati sintagma biofilna književnost/umjetnost) može (hrapavo) usustaviti s obzirom na osjećajni/sentimentalni (animalistička književnost) i bio/etički odnos prema životinjama (radikalna animalistička književnost). Zanimljivo je pritom da je knjiga u Knjižnicama grada Zagreba kategorizirana kao knjiga za mladež (rekla bih ipak – za mlade), što je očito pokazatelj kako je prisustvo životinjskoga svijeta u književnim svjetovima (u našoj književnosti) orijentirano na dječju književnost i književnost za mlade, ili kao što se žanrovski određuje sintagmom animalistička dječja književnost i književnost za mlade. Pritom, doista, etički upitno zvuči ideja Paula Hazarda (Knjige, djeca i odrasli, 1923.) da svaki kandidat za uspješnu dječju literaturu mora bar nekoliko puta godišnje posjećivati zoološki vrt.

 

Samo da ukratko navedem neke od odrednica animalističke književnosti kod nekih naših teoretičara i povjesničara književnosti za djecu i mlade. Primjerice, Ivo Zalar u knjizi Suvremena hrvatska dječja poezija (1979.) kao posebno poglavlje uvodi Osvježenja poetske animalistike, gdje interpretira pojedine animalističke pjesmotvore Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Bore Pavlovića, Vesne Parun i Luke Paljetka. Milan Crnković i Dubravka Težak u Povijesti dječje književnosti od početaka do 1955. godine (2002.) kao zasebnu vrstu navode roman o životinjama, a završna rečenica spomenute knjige odnosi se na animalističku prozu Šumski svijet (1953.) i Borac iz Indije (1954.) Vlatka Šarića.

 

Ribarski zid smrti

 

Izniman kratki roman Potraži me ispod dúge, koji upozorava na stravične masakre nad ljubiteljima leda s Grenlanda (Pagophilus groenlandicus), a čije se reizdanje poklopilo s 15. ožujkom – Međunarodnim danom prosvjeda protiv pokolja grenlandskih tuljana, trijadno je komponiran: nakon prvoga dijela Ljubitelj leda s Grenlanda – čija naslovna sintagma prekriva značenje Pagophilus groenlandicus, drugi dio pod nazivom Zid smrti tematizira Dannyjevu smrt u trenutku kada se sudario s odbačenom ribarskom mrežom potegačom, a naslovna sintagma romana prekriva mit o Velikom Tuljanu što ga je Majka ispričala Dannyju kao odgovor na njegovo pitanje: Mama, što to znači umrijeti? Riječ je o prvom tuljanu koji je na ovaj svijet zajedno s družicom došao in illo tempore i koji je prije svoje smrti nacrtao na nebu dugu kao znak smrti (stazu kojom duše ostvaruju ascensus u nebo), trenutak kada će osobno kao Veliki Predak svakoga tuljana uvesti u Veliku Zemlju koja označava trenutak života prije nego što su tuljani proplakali.

 

U reizdanju romana Potraži me ispod dúge, točnije drugom dopunjenom izdanju kod nakladnika Genesis (podsjećam da je prvo izdanje objavljeno 1993. kod nakladnika Slon, a dva izdanja na engleskom jeziku – Look for me under the Rainbow – objavljena su u Londonu 1998. i 2000. godine), novost čini treći dio pod nazivom Dúgini ratnici koji – pored toga što donosi inuitsku legendu o prvome Duginom ratniku, dječaku Helenu, Odvažnom Ratniku – sadrži i Helenin dnevnik, dnevnik aktivistice koja vodi statistiku – ne samo brojki, nego i srca – ubijenih grenlandskih tuljana na Newfoundlandu, upisujući i Dannyjevu smrt u žalosno okrilje mnogobrojnih životinjskih smrti.

 

Na književni svijet Potraži me ispod dúge podsjeća me umjetnička instalacija The Ice Cube Project: An Art Expedition Marca Evaristtija, koja je osmišljena kao krvava santa leda pokraj Grenlanda, a za koju je umjetnik iskoristio oko 3000 litara crvene boje razrijeđene morskom vodom (u jednom intervju na svojoj web stranici Evaristti navodi da je riječ o 20.000 litara crvene boje kao očitovanju njegove ljubavi prema krhkosti Ljepote, Prirode), tri vatrogasna šmrka, dva ledolomca i posadu od dvadesetak ljudi. Ipak, navedena je instalacija, čija ikonografija podsjeća na masakr tuljana sjevernih mora, uglavnom atribuirana kao umjetnička ekshibicija (usp. Večernji list, 27. ožujka 2004.), kao što je umjetničkom ekshibicijom određena i njegova izložba iz veljače 2000. kojom je provocirao, propitivao etiku posjetitelja izlošcima – deset zlatnih ribica koje plivaju u posudama deset miksera – mogućnošću da slobodno mogu uključiti mikser. Samo je, srećom, jedan posjetitelj pritisnuo dugme na mikseru (i time, nažalost, usmrtio jednu zlatnu ribicu), razotkrivši vlastiti totalistički svjetonazor prema drugim živim bićima. Podsjećam da je filozof životinjskih prava Peter Singer navedenu Evaristtijevu izložbu obranio sljedećom strategijom: Kada ljudima dajete mogućnost da uključe mikser, naglašavate moć koju doista imamo nad životinjama.

 

Zamka, mreža antropocentrizma

 

Ipak, i usprkos tome što kratki roman Bernarda Jana pripada radikalnoj animalističkoj književnosti, uklopljeni smo u sferu "antropocentričkoga" jezika jer kada na posljednjim strancima autor citira, određenije, parafrazira Johna Donnea – Budi nešto više od čovjeka, jer ćeš u protivnom postati manji od mrava!, vraćeni smo u antropocentrizam u kojemu, dakako, anthropos figurira kao mjera svih stvari. Jednako tako jezična antropocentrična zamka, mreža (u okviru čega upućujem na Schopenhauerovu kritiku leksički neutemeljenoga razlikovanja nekih biološki identičnih životinjskih i ljudskih osobina) nalazi se u leksemima za označavanje spola i dobne starosti tuljana; primjerice, riječ je o leksemima mužjak, ženka, mlado, mladunče koje autor rabi u opisu Dannyjeva rođenja. U usporedbi s navedenom jezičnom diferencijacijom, neki su leksemi savršeno odabrani; primjerice, kada autor opisuje kako se "mladunče" skutrilo uz svoju majku te u opisu igre skrivača između Dannyja i njegova brata Jona (naime, riječ je o siročetu kojemu je majka umrla nakon porođaja, a kojega je Danny prigrlio kao brata) gdje se brojanje sastoji u tome da se izbroji dvadeset tuljana.

 

Nakon nevjerojatno iskrene brižnosti prema životinjama koje su nam daleko od očiju (a time poslovično i od srca), osim, naravno, u koncentracijskim zoološkim vrtovima, koju je poetski i bioetički Bernard Jan predočio u romanu Potraži me ispod dúge (svakako apeliram na čitanje), žalosno je pročitati tvrdnje Garyja Zukava iz njegove knjige Život duše (1989.), što je objavljena i u Hrvatskoj prije dvije godine, kojima (pogrešno) pretpostavlja i vjeruje da životinje posjeduju samo skupnu dušu, što uokviruje neistinitom tvrdnjom da samo "ljudsko carstvo posjeduje iskustvo pojedinačne duše".

 

Suzana Marjanić, kritika, Zarez, 140, 21. listopada 2004.

 

 

 

 

 

 

      © 2015-2019 By Bernard Jan   |   Author, novelist and poet