Mada "Anđeo mog rata" ima, naravno, mana i nedozrelosti, držim da je riječ o tekstu koji nipošto ne treba odbaciti kao pubertetski, kako je to učinio dio književne kritike. Štoviše, u ovom kontekstu ovaj roman postaje gotovo manifestnim, ne samo za ratnu prozu '91., već možda i za novi generacijski senzibilitet.

Prikaz knjige

ANĐEO MOGA RATA

Pravo lice drugog

 

 

 

Hrvatska ratna proza dokument je otrežnjenja i simptom jedne kolektivne zgroženosti, tvrdi Jurica Pavičić

 

U jednom od svojih nedavnih intervjua predsjednik Društva hrvaskih književnika i jedan od ponajboljih hrvatskih prozaika Nedjeljko Fabrio izrazio je nevjericu u mogućnosti da Hrvatska skoro dobije literaturu koja će na estetski spomena vrijedan način elaborirati ratnu zbilju u kojoj još jesmo. Parafrazirana, Fabrijeva argumentacija bila bi ova: ovaj je rat u osnovi suviše crno-bijeli, polariziran jasno etički, a da bi mi mogao biti predmetom umjetničke proze koja takva pojednostavljenja ne trpi. Fabrio je u jednom javnom nastupu čak izrazio sklonost nekoj vrsti dragovoljnog embarga na ratnu prozu kroz stanoviti period. Nije jedini. Splitski sineast Ivan Martinac također je u jednom otvorenom pismu iznio tezu da film, primjerice o Vukovaru, niti treba niti se može snimiti barem za desetljeće.

 
Bez Super Hrvoja

 

No, iako ovakva razmišljanja prevladavaju, čini se da ih dinamika književne proizvodnje teži potkopati. S obzirom na to da u nas i nema pisaca profesionalaca i s obzirom na dug i tegoban put od ideje ili gotovog rukopisa do publiciranja, a pogotovo s obzirom na činjenicu da rat još traje, literarni korpus temom vezan uz rat 1991/92. pokazuje čak hvale vrijednu ažurnost domaćega književnoga ceha. Čak i ako stavimo u zagrade pjesničku i esejističku produkciju, koja je golema i dosad već višekratno i antologizirana u časopisu i knjizi, poznata žetva nije mala. Sastoji se od brojnih novinskih priča, novela i dvaju objavljenih i barem triju rukopisa romana. Tako je još na samom kraju 1991. zagrebački dramaturg i teatrolog Vladimir Stojsavljević objavio u privatnoj nakladi roman "Ljetni dnevnik rata", a isti autor u intervjuu "Nedjeljnoj" najavljuje i još jedan roman. Nakladni zavod Matice hrvatske tiskao je sredinom 1992. roman "Anđeo moga rata" potpisan pseudonimom Bernard Jan. Kod izdavača nam nisu htjeli odati identitet rečenog Jana, osim što su naglasili da je riječ o debitantu koji bi uskoro trebao kod istog nakladnika objaviti i sljedeći roman. Napokon, Neda Miranda Blažević, autorica više knjiga proze i poezije, dovršila je roman (ili dulju pripovijetku) "Ples na pepelu", koji bi trebao biti objavljen u splitskom časopisu "Mogućnosti" počevši od broja 1/2 u 1993. Ista autorica napisala je i više kraćih proza u raznim časopisima (Kolo, Forum) vezanih uz rat u Sloveniji i Hrvatskoj, a stasajućem žanru ratne proze '91/92. pridonio je i nemali broj priča u novinama različitih autora: Aralice, Jelačića Bužimskog, Jergovića . . . Ovdje se nismo osvrnuli na one tekstove koji bi, angloamerički kazano, spadali pod faction, a ne fiction, poput "Gorkih suza plaćenika" ili brojnih dnevničkih proza. Ovaj inventar, dakako, nije konačan, sigurno još štošta ima u ladicama časopisnih ili nakladničkih redakcija.

 

Sudeći prema kvaliteti, čini se da Nedjeljko Fabrio nije bio u krivu. Malo tu ima vrhunske proze. No, žanr je katkad kao embrij: u začetku krije mnoge informacije o svome budućem razvoju. Utoliko su nam ovi rani ratni cvijetci zanimljiviji. A hrvatski ratni prozni korpus, s obzirom na dominaciju nekih motiva, pokazuje zadivljujuću jednoobraznost – i izaziva zato pozornost. Pojednostavljeno, imamo prilike čitati dva modela unutar ove proze. Prvome od njih pripadaju svi romani, a karakteristično je da kod njega rat biva kulisom, širim miljeom zbivanja, dok je junak situiran u gradskom ambijentu, indirektno ili nikako pogođen ratom, koji biva predmetom njegove refleksije ili katalizatorom njegova sazrijevanja. Sva tri romana na koja ovdje mislimo u osnovi su Bildungsromani, romani sazrijevanja, i kod svih triju rat je sporedan, ali stalno prisutan motiv. Romani su ili u prvom licu ili s naglašenim junakom čije motrište čitalac dijeli. Taj je lik u startu nečim hendikepiran: time što je dijete (Stojsavljević), adolescent (Jan) ili ne zna istinu o svom podrijetlu (Blažević). U toku doživljavanja rata u Zagrebu (preko uzbuna kod Blaževićeve, izbjegličke djece kod Stojsavljevića, prijateljevog odlaska na frontu kod Jana) on doživljava promjenu (dozrijeva kod Stojsavljevića, nalazi istinu o sebi kod Blaževićeve ili prolazi kroz kratko ratno iskustvo kod Jana).

 

Izbjegavanje "pravih" ratnih tema (bojišnica, život na okupiranim područjima, izbjeglištvo) ne bi trebalo tumačiti tek tako da "prave" teme zahtijevaju dulju i pomniju obradu ili (zlurado) da gotovo nitko od hrvatskih pisaca nije bio na fronti i iskazao hemingvejski prijegor u skupljanju građe. Premda je potonje gotovo točno, objašnjenje će prije biti u zakonitosti žanra. Naime, kako već i brucoš književnosti zna, kičma romana može biti ili lik, ili radnja ili prostor-vrijeme. Ako je to lik, tada roman zahtijeva ili dulju vremensku sekvencu kojoj je rat tek fragment, ili refleksivno odmicanje od zbivanaj ili iskustvo koje je više biografski ubilježeno, a možda i svo troje. Prva dva slučaja direktno proturječe romanu kao ratnom, treći zahtijeva pisca s neposrednim (naročito ne novinarski posredovanim) iskustvom bojišta, a tih još nema.

 

Druga varijanta uključivala bi ratni roman kao žanrovski roman napete fabule, jasne i problematične etike i krajnje pitkosti. Dakako, ako može postojati Super Hrvoje u stripu, nema razloga da ne postoje i takvi romani: na njih se jamačno ne odnosi Fabrijeva zadrška, no takvi romani zahtijevaju i knjigu kao robu, što je kod nas utopija. Napokon, i slaba tradicija žute, paperback, trivijalne literature u Hrvata (a ta je silno bitna za jednu kulturu) zapriječila je put domaćim "Topovima Navarone". Što se tiče trećega slučaja, romana koji bi elaborirao širi prostor i vrijeme na većem formatu i uz brojniju paletu likova i niz paralelnih radnji – za takav roman doista nije bilo vremena. Pitanje je hoće li Hrvatska u tom smislu imati svoj "Rat i mir" ili "Doktora Živaga", barem iz generacije sada živućih pisaca.

 

Učestali motivi

 

Dakako, sasvim je drugi slučaj s kratkim pričama. Ratno bezumlje, lišenost smisla i svrhe, kaos, fragmentarnost i tisuće nezamijećenih pojedinačnih tragedija pogodniji su za kratku priču nego za "pripitomljavanje" romanom. Utoliko je i hrvatska ratna priča tu usmjerenija na rat u užem smislu, iako ponajmanje opet na bojište. No, i ovdje postoji visoka učestalost baš nekih motiva. Tako su indikativne četiri priče objavljene u različitim izdanjima ("Slobodna Dalmacija", "Večernji list", "Forum", "Kolo") podosta različitih autora (Aralica, Dubravko Jelačić Bužimski i Miranda Blažević dvaput), iz sasvim različitih miljea (bosanskih kolonista u Slavoniji, urbanog Osijeka, Slovenije za lipanjskog rata i zapadne Slavonije), koje se navlas podudaraju u bitnom. Kod Aralice majka kolonistica lamentira nad prijetvornošću susjeda s kojima je bila dobra, da bi danas za njih postala "kućka ustaška". Kod Bužimskog dječak se skriva u poklanom selu ufajući se da će naići na strica Jovana, i ne znajući da je taj već okrvavio ruke i da mu ne treba svjedoka. Kod Blaževićeve slovenske obitelji u okupatorskom tenku otkrije svoga vikendaškog susjeda iz Umaga, ili osječka liječnica biva odvedena od nepoznatih osoba u četnički štab gdje otkrije da je njezin bivši muž tamošnji vojvoda.

 

Motiv otrežnjenja, naglog progledavanja pravog lica drugoga, frapantno je česta preokupacija s obzirom na relativno mali korpus tekstova. Ovo svjedoči barem o jednom. Ma koliko razbor govorio suprotno, čini se da hrvatski intelektualac nije očekivao ovaj rat ili barem nije očekivao toliku žestinu, vandalstvo i mržnju kakva je u njemu našla izraz. Čini se da je lakše bilo racionalno uvidjeti lažnost političkog sadržaja mita o bratstvu i jedinstvu nego odreći se vjere u njegov svakodnevni, komunikacijski sadržaj: u to da ljudi koji su do jučer gledali isti TV-program, čitali iste novine, pratili istu košarkašku ligu neće dignuti nož jedni na druge. U tom smislu hrvatska ratna proza dokument je otrežnjenja. I simptom jedne kolektivne zgroženosti. A kao kontrapunkt tom osjećaju nalazimo kod mladih autora (Stojsavljevića, Jana, Jergovića), koji nisu imali dlakavi i čupavi privilegij da požive gotovo cijeli život u bratskoj slozi s onima, ratnu prozu kao prozu ispunjenu osjećajima, pa sve do patosa i sentimentalizma koji krabe srce. Silna afirmacija prijateljstva i otvoreno, ali nipošto sektaško mahanje generacijskom kulturom (kod Jana čak onom generacije rođene iza 1970!) govori o jednom novom senzibilitetu generacije koja je na frontu išla uz Led Zeppelin ili Guns N' Roses, a ne uz Veru Svobodu.

 

I koje se živo fućka za frustracije starih. Oni će Hrvatsku graditi po sebi i za sebe.

 

Jurica Pavičić, Nedjeljna Dalmacija, 24. veljače 1993.

 

 

 

HRVATSKA RATNA PROZA

Distanca i neposredni doživljaj

 

 

 

Nema valjda toliko netočne uzrečice kao što je inter arma musae silent. Rat kao ekstremno iskrivljeno stanje društva i vrijeme iznimne povijesne zgusnutosti obiljem zbivanja uvijek je pripovjedačkoj, ali i svakoj drugoj umjetnosti bio neiscrpan rezervoar tema, sudbina, motiva i slika. Pored toga, rat kao ekstremno stanje, vrijeme je kada se, prema izreci Jana Kotta, "povijest otrgla s lanca", i kada svako društvo nervozno traži u naraciji način da pripitomi historiju, svrsta je i uredi, sravni sa narativnim, estetskim parametrima. Rat je i vrijeme kada umjetnost, a poglavito pripovjedna, suočena s neizrecivom blizinom etničkih čišćenja, klanja, logora smrti, silovanja, paleža, svakovrsne okrutnosti i zloće, nagomilane mržnje i materijalne i duhovne štete koja neće biti zaliječena dekadama, mora užurbano definirati svoja poetička i vrijednosna načela na sasvim drugi način. Ma koliko odiuma imali prema konceptima literature kao odraza društva ili angažirane literature, ne možemo ne uvažiti misao iz stiha Bertolta Brechta da je u strahotnim vremenima "i razgovor o stablima gotovo zločin/jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima". "Razgovor o stablima", dakako, nije zločin, ali postaje u ovim okolnostima neočekivani postupak. Pisati o nećem što nije rat već sutra biti će, strukturalistički rečeno, "minus postupak", akt odbacivanja. U nekom svom vidu Hrvatska 1991-? biti će ožiljak na svakom pripovjednom tijelu: bilo svojim odsustvom, bilo prisustvom. Istovremeno, to je stvarnost koju je u kvantitetu užasa nemoguće ukrotiti i i rasporediti u aktantski red: komunikacijski kanal jednostavno je pretijesan za golemost i intenzitet grozote. Hrvatsko književno, televizijsko i filmsko pripovijedanje nalazi se pred poratnom dilemom Krležine "Književnosti danas": kako sve ono što smo prošli izraziti književno?

 

Kao prvo, da li uopće? Točnije, da li odmah? To pitanje postavila su trojica autora iz triju različitih medija: Nedjeljko Fabrio, koji je isprva predlagao odricanje od takvih tema za stanovito vrijeme, u svom nedavnom je tekstu "Pismo hrvatskom pripovjedaču", pokušao dati neku vrst preambule u program takve ratne literature, ponavljajući temeljno strahovanje iz ranijih istupa: da je ovaj rat etički odveć crno bijeli i kao takav može proizvoditi samo lošu prozu. Iz slične optike splitski redatelj Ivan Martinac je motrio filmsko viđenje rata, rekavši da dobar film o Vukovaru ne može biti snimljen bar još deset godina. Naposlijetku, blizu ovim idejama bio je i Radovan Domagoj Devlić, razmišljajući u svom eseju o suvremenom hrvatskom stripu u drugom broju časopisa "Kvadrat" o činjenici da hrvatski strip, za razliku od srpskog i "Kapetana Dragana", nije (osim sporadično) tematizirao rat.

 

Je li književna praksa dijelila takve rezerve? Čini se da ne. Bez obzira na činjenicu da rat u Hrvatskoj traje već dvije godine, pripovjedna ratna žetva ne smije se smatrati mršavom, pogotovo ne ako se zna da je knjiga proizvod proces čije proizvodnje nikad nije bio teži ni sporiji, a o filmu ili TV-drami suvišno je i govoriti. Različite aspekte zbilje ratne Hrvatske, prema uvidu koji ne pretendira na cjelovitost, dosad obrađuju romani "Ljetni dnevnik rata" Vladimira Stojsavljevića, "Anđeo moga rata" i "Svjetla umirućega grada" Bernarda Jana, "Vučja glad" Marije Paprašarovske, a Neda Miranda Blažević dovršila je kratki roman ili dulju novelu "Ples na pepelu" koja će biti objavljena u časopisu "Mogućnosti" u prva tri broja u 1993. Novi roman priprema i Stojsavljević. Snimljene su i dvije TV-drame, obje u režiji Eduarda Galića: "Skok triju ruža" prema novinskoj priči Ivana Aralice, te "Jaguar". Povrh toga, Oja Kodar dovršava i prvi hrvatski cjelovečernji film na ove teme. Naposlijetku, potrebno je spomenuti i sijaset novinskih priča ili drugih novinskih formi s uključenim elementima fictiona kojih je bilo dosta u našem tisku, i to od autora koji su ishodištem bilo pisci (Aralica, Karahasan) bilo novinari (Ivančić, Jergović) i širokog generacijskog raspona.

 

Možda bi od ovog posljednjeg trebalo i početi. Hrvatsko novinarstvo je spremnije nego književnost dočekalo izazove rata. Dijelom je to i razumljivo: po definiciji je reagiralo brže, izravnije. Razlog je i u položaju našeg izdavaštva, gdje je profesionalni pisac, pisanje po ugovoru i svakodnevni obrtnički rad na prozi rijetkost, ako to nije i preblag izraz. No, tome su pomogle i devijaciji u našoj žurnalistici, koja je težila opširnosti, naglašenoj narativnosti, parabolama i slikovnom izražavanju, napuštajući prostor refleksije prema pripovijedanju. No, i ratna zbilja svojim besmislom, fragmentiranošću, rastrganošću, niskom nepovezanih dojmova bila je podatnija za kratke žanrove. Time je veća šteta što hrvatska literatura, u kojoj je i i nače fabuliranje vodilo na svojoj domeni pripovjedne proze boj s lirskim i esejističkim diskursom, nije više uzgajala short story. Kratkoća, narativna pragmatičnost i usmjerenost na fizičku zbilju čine tu vrstu nezamjenjivom.

 

Hrvatska ratna novelistika, tu posebice mislimo na onu časopisnu, ima još jednu posebnost. Za razliku od romana i TV-drama, nastala je u ranoj fazi rata kao rezultat prvog šoka i zbunjenosti. Središnji motiv jest preneraženost junaka nad činjenicom da je dojučerašnji bližnji na Hrvate digao oružje. Jako prisustvo tog motiva u pisaca koji generacijski i politički nisu bliski svjedoči da hrvatski intelektualac nije očekivao rat, i, da čak i ako nije imao iluzija oko političkog sadržaja floskule o bratstvu i jedinstvu, izgleda ipak jest imao oko onog najprizemnijeg sadržaja te kovanice: oko vjere da susjedi, rodbina i zemljaci neće dignuti nož jedni na druge, spaljivati međusobno kuće i krasti televizore i zavjese. Najbolji primjer za provođenje ovog motiva jesu dvije novele Nede Mirande Blažević iz časopisa "Kolo" i "Forum": "Klasična forma s tenkom" i "Otmica Sabinjanke". Prva je smještena u doba slovenskog rata, tako da je neka vrst prologa hrvatskom pandemoniju. U njoj junakinja s prozora gleda okupacijske tenkove i u jednom prepoznaje Zorana Petrovića, razmaženog sina iz komunističkog establishmenta kojeg je upoznala na moru. U "Otmici Sabinjanke", pak, junakinju, osječku liječnicu, nepoznate osobe odvode iz skloništa i preko ničije zemlje odvode ravno među četnike, gdje shvaća da je naredbodavac njen bivši muž, sada rezervni pukovnik i četnički šef.

 

Prvi roman vezan uz domovinski rat pojavio se već s jeseni 1991.: bio je to "Ljetni dnevnik rata". Taj naslov je svojim osobinama precizno najavio kako će izgledati prva faza romaneskne produkcije vezane uz rat, i bio je prvi od četiri veoma slična romana koji izlaze u idućih godinu i pol i definiraju drugi tipični model naše ratne proze, nakon onog koji smo gore predočili. Riječ je o Bildungsromanima u ratnom okružju. Za razliku od modela koji se bavi raskrinkavanjem međunacionalnih iluzija i koji kao ovisan o poanti – epifaniji teži kratkoći, ovaj model se logično razvija k romanu. Mogao bi se ovako opisati: junak je nedozreo ili na neki drugi način fizički/psihički hendikepiran. Proživljava rat u gradu (negdje izrijekom Zagrebu), dolazeći u doticaj s ratom preko radija i TV, tračeva, a kako stvar eskalira i preko pogibija ili sudbina bliskih ili znanaca. Kako se razvija roman, dolazi do kvalitativnog skoka u postavi glavnog lika koji sazrijeva i/ili se mijenja. Prema klasičnoj podjeli romana, ovi su romani tipični romani lika, svi imaju mozaičnu kompoziciju bez naglašenih integracijskih funkcija, početak in media res i otvoren kraj. U prvom su licu, a jezik im uvelike ovisi o dobi i društvenom položaju lika-pripovjedača. Kod Stojsavljevića bi to trebao biti govor mlađeg teenagera, kod Bernarda Jana starijeg teenagera ili mlađeg studenta uz jako prisustvo slanga, kod Paprašarovske mlađe intelektualke iz prilično snobovskog miljea a kod Blaževićeve jača karakterizacija lika kroz jezik izostaje. Dakle, romani pokazuju frapantan obim sličnosti, tim prije što su nastajali simultano, bez uzajamnog kontakta, što su tri od četiri autora romaneskni debitanti i što se ovim djelima ne može detektirati jasno tradicijsko ishodište ili utjecaj: čak bismo mogli reći da je riječ o priličnoj indiferenciji prema književnoj tradiciji. Štoviše, reklo bi se da su mediji (TV, film, glazba) i na intertekstualnoj ravni i izravnim utjecajem na pripovjedne postupke više prisutni od književne baštine. Pa i uza sve podudarnosti, ovi romani se razilaze u kvaliteti i nekim finesama i vrijedi ih promotriti odvojeno.

 

Stojsavljevićev je pripovjedač najmlađi. To se očituje u parataksi i asindetonu u pripovijedanju, znatnijem prisustvu prezenta u odnosu na prošla vremena, jednostavnijim i manje sređenim asocijacima koje nose roman krivudavo, te po izrazito djetinjoj selekciji dojmova, gdje se nerijetko zataji najbitnije a opširan prostor daje dojmljivim a nebitnim motivima. Pored toga, mnogo više nego kod ostalih autora kod Stojsavljevića je društveni i politički uvid u drugom planu, pa dominiraju motivi iz emotivne, a naročito obiteljske sfere. Glavna mana Stojsavljevićeve proze i jest nedovoljno dosljedno provođenje ovog postupka: presloženi, diskursom preknjiški dojmovi i refleksije koje katkad sabira i izriče pripovjedač razbijaju konzistentnost njegova lika i fikcionalnu iluziju. Kod Stojsavljevića, autora srpske nacionalnosti, logično se pojavljuju i neki motivi kojih u drugih nema. Tako je pripovjedačev milje izrijekom milje hrvatske, ali partizansko-komunističke obitelji. Dva motiva koja kroz pripovjedačev djetinji filtar najjasnije očituju da jednostavno nešto nije u redu jesu kada njegovoj osječkoj prijateljici roditelji zabrane da se druži s njim zbog njegova podrijetla, te kad se u zgradi pojave dva blizanca-izbjeglice koja junak gleda sa smjesom straha i znatiželje i koji u sceni koja je kompozicijski klimaks romana zakolju mačku susjeda Srbijanca i bace mu je pred vrata. U obzoru Stojsavljevićevog junaka rat isključivo postoji u sferi odnosa subjekata, a to u ovom slučaju znači da je najjača manifestacija ideološka i nacionalna nesnošljivost među bliskima.

 

Bernard Jan je pseudonim autora koji je u 1992. i 93. u Nakladnom zavodu Matice hrvatske objavio dva romana, od kojih je drugi netom izašao i nećemo se njime baviti. Kod izdavača nam nisu htjeli reći tko se krije iza pseudonima, ali je riječ o piscu koji nije objavlijvao prije "Anđela mog rata", a po tipu kulture u kojem participira i interesima očito je negdje 1970. godište ili čak mlađi. Mada "Anđeo mog rata" ima, naravno, mana i nedozrelosti, držim da je riječ o tekstu koji nipošto ne treba odbaciti kao pubertetski, kako je to učinio dio književne kritike. Štoviše, u ovom kontekstu ovaj roman postaje gotovo manifestnim, ne samo za ratnu prozu '91. (a unutar ovog modela ovaj roman najizrazitije izvodi zajedničke osobine), već možda i za novi generacijski senzibilitet. Roman je najosvješteniji od četiri razmatranja: pripovjedač tematizira unutar "Anđela mog rata" pisanje samog romana od strane pripovjedača, a roman je i jedini od četiri gdje dolazi do znatnijeg podvajanja fabularnog i sižejnog toka, odnosno izrazitijeg uvođenja retrospekcija i flash-backova. Više nego u drugim romanima mjesto je precizno locirano u Zagreb, a vrijeme precizirano ne samo kalendarski, već i brojnim društvenim događanjima provjeriva datuma. Generacijski i geografski milje snažno je podvučen, prvo, izrazitim urbanim zagrebačkim slangom, a drugo, generacijskim interesima koji se u romanu na jedan simpatičan nameću: glazbeni (gotovo cijelo poglavlje posvećeno je koncertu "Pet Shop Boysa" u Zagrebu!) i filmski ("Robin Hood – princ lopova", "Rocketeer" . . .). Naivni i euforični entuzijazam s kojim se pripovjedač odnosi prema vlastitim kulturnim sklonostima karakteristika je i odnosa prema društvu, ratu, likovima i zbivanjima. Jan kao da je, nakon ironijske i cerebralne proze osamdesetih, portparole generacije koja se ne libi ni najžešćeg sentimentalizma, jakih osjećaja i patosa, ali patosa srećom očišćenog od bilo kakvih natruha politike ili ideologije. Entuzijazam Jana i njegovih likova prema domovini i njenoj borbi toliko je organički, lišen ičeg nametljivog, deklamatornog, političnog ili agresivnog, da zbilja grije srce. U tom smislu, ma koliko bio i naivan, "Anđeo mog srca" je roman s kojim pristup u hrvatsku kulturu traži generacija koju očinske svađe ne zanimaju i kojoj je Hrvatska kao domovina prirodno stanje, a ne političko opredjeljenje. Za Jana je rat generator dobrih emocija, zbližavanja, učvršćivanja prijateljstava, solidarnosti. Motiv bezinteresnog i potpunog prijateljstva ne pojavljuje se samo kod njega, već i kod Stojsavljevića i Paprašarovske, kao kredo generacije koja je smrt ideologije i afirmaciju humaniteta shvatila dosljedno, ne samo kao smrt komunizma, već smrt svih velikih ideja i ideografa koji gnječe male narode, no u prvom redu male ljude. "Anđeo mog rata", ma kako možda i tanak roman po složenosti i vrijednosti, u svojoj lišenosti politike i transideologičnosti prvi je hrvatski roman postnacionalizma.

 

"Anđeo mog rata" svraća pažnju još nečim. Riječ je o jedinom od rečena četiri romana koji ima, doduše na samom kraju, izravan opis bojišnice i borbenih operacija na karlovačkom frontu. Zanimljivo je da je to i najtanji dio romana, pisan apstraktnim jezikom, neslikovit, štur i općenit, uz motive ekstremnih zvjerstava koja trebaju funkcionirati kao klimaks, ali uslijed nedorađenosti ne dosežu tu funkciju. Čini se, još jedna potvrda da raspoloživo pripovjedno iskustvo naše proze jednostavno nije adekvatan komunikacijski kanal za prenošenje takve grozote.

 

"Plesom po pepelu" Nede Mirande Blažević manje ćemo se baviti, s obzirom da roman još nije obajvljen. Riječ je o tekstu koji žanrovski odgovara anglosaksonskom terminu novella, dakle kraći od kratkog romana, pri čemu je i ovako predug i pogodovala bi mu da je tridesetak posto kraći. Unutar žanra "Ples na pepelu" poseban je po dvije stvari. Kao prvo, junakinja je dislocirana ne samo od ratnih operacija već i iz Hrvatske – u Berlinu je. Nadalje, osnovni motiv Bildungsromana ovdje je specifično varijan. Junakinjin hendikep je što u prvoj glavi saznaje da je usvojeno dijete i postaje opsjednuta time da nađe pravu majku. Vraća se u rodni Zagreb, gdje preko književnih krugova upoznaje židovsku obitelj Weiss i u razgovoru shvaća da je dijete jedne Weissove, silovane i umrle poslije rata u ženskom zatvoru. Posljednji dio pripovijedan je preko fiktivnih intervjua sa svjedocima. Tekst ima mana, od odveć deklamatorskog i izravno propagandnog dociranja o politici, preko kompozicijskih manjkavosti do nekontrolirane melodramatike. Čini se da alegorijsko čitanje "Plesa na pepelu" kao romana o pronađenom domovinskom identitetu, "bašćini", nije neovlašteno učitavanje – ako je tomu tako, to je onda zanimljiva iznimka među promatranim romanima.

 

Na koncu pregleda "Bildungsromana domovinskog rata" recimo nešto i o vjerojatno najboljem: "Vučjoj gladi" Marije Paprašarovske. Roman je dovršen sredinom 1992. i ima ugrađeno sasvim drugo povijesno iskustvo: već je očito da rat neće tako brzo završiti i da postaje gotovo rutina. U posljednjem pasusu junakinja natjerana od roditelja napušta Zagreb, a u Zagrebu počinje drugi val mobilizacije: dakle, kraj je zlokobno otvoren. Odnos prema ratu u dvjema stvarima je poseban. Prvo, ja-pripovjedačica pokatkad rabi onaj tip pacifističke retorike na koji hrvatska javnost (opravdano ili ne) nervozno reagira pojednostavljeno svodeći istu na "svi smo krivi – nitko nije kriv". Drugo, ovo je jedini roman u kojem se pripovjedač-junak distancira i biva zgrožen miljeom iz kojeg izlazi. Milje je snobovski Zagreb visoke srednje klase, zabavljen površnim intelektualizmom, potrošačkim rafinementom i karijerom. Kada izbije rat razbjegnu se kojekuda po globusu ili se primiruju praznim ritualima koji oponašaju normalno stanje: tulumima, posjetima, kupovinom. Junakinja, dijete iz gornjegradske fine obitelji s komunističkim vezama i pristojnim imetkom, užasava se te sredine i prekida vezu s momkom koji magistrira u Kanadi, da bi je započela s dešperatnim i hromim veteranom iz rata. Junakinja pati od bulimije, "vučje gladi", bolesti neumjernog žderanja i povraćanja, što je čini hendikepiranim likom, baš kao i u ostalim romanima ovog modela. Pod utjecajem je posesivne i autoritarne majke koja je drži u šahu baš zbog njene "nenormalnosti" i koja je natjera da obnovi vezu s prvim mladićem i napusti Zagreb. Roman je u neku ruku "antibildungsroman": umjesto sazrijevanja i izlaska iz čahurice, junakinja definitivno biva upletena u društvene odnose kojih se zgraža. Otvorenost kraja i neuvijeni pesimizam čine "Vučju glad" romanom sasvim drukčijeg senzibiliteta od prethodnih. Vedrije bi objašnjenje bilo pripisati to individualnoj poetici i svjetonazoru. Nažalost, bit će i to da je "Vučja glad" slika promijenjene atmosfere u Hrvatskoj od 1991. na 1992., kada je entuzijazam i optimizam konačnog raspleat i obećavajuće slobode ustuknuo pred bezizlaznošću balkanskog čvora i permanentnog Libanona, te međusbnom isposvađenošću i raskoljenošću Hrvata: političkom, socijalnom, regionalnom i imovinskom.

 

"Vučja glad" je i vrlo vješto napisan roman. Paprašarovska koristi svjež govorni jezik prošaran leksikom svojstvenim humanističkoj inteligenci, tuđicama, direktnim frazama na engleskom i francuskom, kajkavizmima, zagrebačkim slangom i žargonom visoke klase. Premda je riječ o visoko sofisticiranom jezičnom amalagmu, autorica zadržava i parataksičnost, rascjepkanost govornog jezika ne praveći Stojsavljevićevu grešku.

 

Zatvarajući krug spomenutih proznih djela, mogli bismo se opravdano zapitati: dobro, a nije li tu permalo rata? Barem do sada nema većih proznih djela koja bi se bavila vrućim ratnim temama: bojišnicom, životom na okupiranim teritorijima i životom izbjeglica. Aralica je pokušao u par navrata novinskim pričama, Bužimski također, a na razmeđi fictiona i factiona bio je i dio zapisa sarajevskih pisaca (Jergovića, Karahasana, Lovrenovića). Ukratko, malo toga. Zlobnik bi to pripisao nedostatku hemingvejevskog žara naših pisaca, koji su preferirali raznorazne apele i podrške više nego čizme i uprtače. Što se toga tiče, Antun Vrdoljak im nije ostao dužan rekavši javno kako se samo Joža Horvat javio da kamerom i blokom skuplja građu za scenarije. Pri čemu, dakako, vrijedi de te fabula naratur jer se ni Tonči nije baš nagledao fronta. Šalu na stranu, to ipak nije jedini ni dovoljan razlog. Prije svega, u našoj literaturi je roman zbivanja bogate fabulacije (a takav bi ovdje trebalo očekivati) uvijek bio potisnut od proze s naglašenim prisustvom esejističkog ili lirskog diskursa. Još od Krleže hrvatska proza malo promišla problem reprezentacije, predstavljanja neke materijalne zbilje. Nadalje, kako smo već spomenuli, sama zbilja ovog rata i nije lako ispripovjediva. Kvantitet užasa, šuma strašnih sudbina, bolna bliskost događanja, upletenost političkog, historiografskog, novinskog i propagandnog diskursa koji inficira pripovjedni jezik, te napokon neizvjesnost ishoda samog rata koji daje uvelike smisao svakoj individualnoj sudbini – sve su to razlozi koji koče naše i onako malobrojne prozaike da obrađuju navedene teme. Ako će s vremenom postajati jasniji smjer, tok i ishod rata, ako će memoarska i historiografska literatua samljeti elementarnu narativnu sirovinu i predstaviti pojedine sudbine, najveći problem pisaca ostati će kako izbjeći provalu diskursa novinstva i propagande u fikciju. Gotovo nam je nemoguće ovaj ratni užas imenovati bez korištenja jezičnih proteza poput "učinkovito uzvratili", "četničko divljanje (orgijanje)", "srbočetnički agresor", "protivnik je uznemiravao lakim pješačkim oružjem", "branitelji čvrsto drže svoje položaje" ili "pričinjena je lakša materijalna šteta" – neki od njih već su u svakodnevnoj komunikaciji postali predmet ironiziranja. Teško je predočiti da benigni izraz kao "teška strojnica" krije iza sebe Browning čije zrno veličine šljive lomi kičmu udarom već i ako samo okrzne tijelo. Teško je iza "lakših materijalnih šteta" razabrati uništena ognjišta. Teško je iza "povremenih pješadijskih napada" razabrati užas bliskog susreta s nadirućim protivnikom. Jezik je inficiran kovanicama takve vrste, što je uostalom normalno, jer na njoj počiva ekonomija novinskog izraza, a u selektivnost prema informaciji leži osnovica psihološkog rata. No, prvi preduvjet prave ratne proze jest razbijanje ove frazeološke ovojnice. Primjeri Jana, Nede Mirande Blažević, a u novelistici nekih pokušaja Bužimskog i opet Blaževićeve svjedoče da to nije jednostavno.

 

Isto tako trebat će se odhrvati klišeiziranim narativnim motivima, također često posredovanim žurnalizmom. Prečesto operiranje Križnim putem, majkama palih boraca, tipiziranim predstavama o junacima i sličnim narativnim sklopovima već se jednom osvetilo manipulatorima, pretvorivši film i literaturu o antifašističkoj borbi ogromnim dijelom u sprdnju i karikaturu. Preveliki jad koji se oborio na Hrvatsku nikada ne smijemo prepustiti karikiranju dobronamjernih trivijalizatora: on je odveć svet da bi njime hranili stereotipe. Buduća ratna proza i o tome će morati povesti računa i nastupati s vrhunskim oprezom.

 

Bibliografija romana na temu domovinskog rata u Hrvatskoj: Vladimir Stojsavljević: Ljetni dnevnik rata, Ital Merkur, Zagreb, 1991.

 

Bernard Jan: Anđeo moga rata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1992.

 

Marija Paprašarovska: Vučja glad, August Šenoa, Zagreb, 1992.

 

Bernard Jan: Svjetla umirućega grada, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993.

 

Neda Miranda Blažević: Ples na pepelu (u rukopisu)

 

Filmografija igranih filmova na temu domovinskog rata:

 

Sokak triju ruža, TV drama, režija: Eduard Galić, proizvodnja HTV, 1992.

 

Jaguar, TV drama, režija: Eduard Galić, proizvodnja HTV, 1992.

 

Vrijeme za, igrani film, režija: Oja Kodar, proizvodnja RAI3 i Jadran film (u proizvodnji)

 

Jurica Pavičić, Erasmus časopis za kulturu demokracije, broj 1, travanj 1993.

 

 

 

Kaos i smisao

 

 

 

Pročitajte: Bernard JAN: ANĐEO MOGA RATA

 

Nismo dugo morali čekati pojavu prvog hrvatskog romana o ovom ratu. Nakladni zavod Matice hrvatske nedavno je, naime, objavio knjigu "Anđeo moga rata" autora koji se skriva iza pseudonima Bernard JAN.

 

Glavni junak Janovog romana je dvadesetjednogodišnji mladić Konrad K. (Konny), tipični predstavnik Coca-Cola generacije, zaljubljenik u rock i filmove, zaokupljen svojim sitnim svakodnevnim problemima. U potrazi za vlastitim identitetom on će početi pisati roman i ne sluteći da će na taj način postati svjedokom važnog povijesnog trenutka što će ostaviti duboki trag u našim življenjima.

 

Konny će, baš kao i mnogi dječaci oko nas, morati otići u rat i, okružen krvlju i dimom, naglo sazrijeti. Ali će – u tom posvemašnjem kaosu i beznađu – pronaći svoj smisao svog anđela – u prijateljstvu i umjetnosti.

 

Knjiga gotovo dokumentarno bilježi događanja u Hrvatskoj od prvih slobodnih izbora do izbijanja rata i prvih ratnih mjeseci. Iako bez posebnih literarnih vrijednosti, pamtit ćemo je po tome što je prva progovorila o našoj ratnoj stvarnosti, pokušavajući izraziti barem dio onoga što smo proživljavali i još uvijek proživljavamo.

 

(. . .) Slijedeći dan bio je pakao. U Zagreb su pristigle nove izbjeglice i trebalo se pobrinuti za njih. Rasporediti ih, nahraniti, dati im toplu odjeću i obuću. Do toga trenutka uopće nisam osjećao rat koji se već tako dugo i bezobzirno vodio protiv hrvatskoga naroda. Ali neposredni dodir s tim jadnim ljudima koji su ostavili sve, baš sve, bježeći da spase samo goli život i život svojih najmilijih, dirnuo me do suza. Mislio sam se da ću se razletjeti pred naletom osjećaja koji su navrli poput užarene lave iz drevnih i uspavanih kratera. Ponovno sam osjećao! Ponovno sam živio! Osjećao sam beskrajnu ljubav prema tim ljudima. I htio sam im date sve i sva. Htio sam nemoguće. Ali zato sam im dao sebe. Nesebično sam ih obasipao osmjesima, pogledima podrške i sućuti, riječima utjehe. Morao sam biti jak. Jak poput stijene, i tu svoju snagu pretočiti u njihova iscrpljena i slaba tijela da ih vodi na njihovu daleku putu u nepoznato. (. . .)

 

Ljiljana Raković, Tehnika – Informativni mjesečni list Građevinskog poduzeća "Tehnika", Zagreb

 

 

 

Hrabrost anonimnih

 

 

 

Bernard Jan: Anđeo moga rata (Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1992.)

 

Još do jučer utopljen u sivilu besperspektivne zbilje, hrvatski je mladić postao junakom dana, njegovim prepoznatljivim i zaštitnim znakom. Svojim primjerom razbio je ustaljenu predodžbu o deklasiranoj generaciji, od koje je Ideologija htjela napraviti pokorne graditelje socijalizma.

 

Ni po čemu različit od svojih vršnjaka, dijelom čije je kolektivne bezličnosti bio, hrabrošću, snagom duha i otpornošću , izborom i odzivom, očitovao se subjektom doraslim povijesnoj zadaći u dramatičnim trenucima vlastite i nacionalne sudbine, i pokazao kako se ulazi u povijest.

 

Dojučerašnji gubitnik i marginalac prepušten traumama dogmatizirane zbilje ispriječio se aroganciji Institucije, ali i oružjem i mržnjom oboružanom neprijatelju, pokazavši da vlastiti ponos i nacionalni identitet nikada neće postati dijelom kolektivističke filozofije barbara od istoči.

 

Ne začuđuje stoga da su ga imenovali junakom domovinskog rata i piscem nove stranice (nacionalne) povijesti. Smrtovnice koje čitamo na stranicama naših novina nisu samo dokazi smrti (koje je nemoguće frizirati i maskirati tajnovitošću), nego i hrvatska škola ponosa i prkosa koji ispisuju stranice epopeje naših dana, kojoj se poglavlja još dopisuju.

 

Generacija anonimnih do temelja je srušila pola stoljeća napuhivan mit o nepobjedivosti SMB-čuvara državnih relikvija, ne pristajući na diktat oružja, na zaborav i kolektivnu amneziju, kojima je neprijatelj mislio opisati svoj zločinački krug krvlju na biću hrvatskog naroda.

 

Zato domovinski rat nije samo škola patnje i ponosa, nego i najistinskija nacionalna katarza, kalvarija i uskrsnuće istodobno.

 

O tom junaku koji se iz bezličnosti vremena uputio u mit, ispijajući već na prvom koraku gorku čašu istine, govori i ovaj roman, opisan reklamnom naljepnicom prvog romana o domovinskom ratu i hrvatskim gardistima. Marketinška provokacija zapravo krije priču o mladiću koji svakodnevicu prikraćuje ustrajnim pisanjem romana o sebi i svojem okruženju. Naime, ovaj roman Bernarda Jana (što je pseudonim književnoj javnosti nepoznata imena) lakoprohodna je, ali ne i neobvezujuća priča o razbijenim snovima jedne mladosti koja već na početku spoznaje svu dramatiku života. Sastavljen je od niza transparentnih slika, vezivih generacijskom coca-cola filozofijom i govora junaka, dvadesetogodišnjaka, iz dobro situirane građanske obitelji. U toj priči mjesta je za prijatelje, djevojku, znance, obitelj; nadolazeća ratna stradanja, uzbune i sirene, i sve dramatičniji odjeci s bliskih ratišta, ubrzano mijenjaju njegov ritam i životni krvotok. Neobvezna priča o životu, karakteristična za cijeli naraštaj, pretvara se u (simboličku) priču o preranom odrastanju, u vremenu koje poznaje jedino govor oružja, mržnje i ludila. Ispovijedajući vlastiti život, dvadesetogodišnji junak bilježi (neselektivno) sve što ispunja njegov otvoreni horizont; iz stranice u stranicu slijedimo kako priča narasta, biva dublja i tjeskobnija, a ratni tonovi dinamiziraju i dramatiziraju njezin tijek. Društvo se polako osipa, prijatelji i znanci jedan za drugim gradsku sredinu zamjenjuju ratnom, skidaju se traperice i oblači maskirka, okus krvi i smrti zamjenjuje okus coca-cole . . . Drama vremena postaje drama njega samoga, a stvarnost rata razrješuje se, na koncu, na prvoj (karlovačkoj) liniji fronta, pod kišom granata, krvi i smrti. Usporedba s Hemingwajevim Kome zvono . . . (što se dade čitati na ovitku) nije samo metaforička, nego i iskustvena, određena kompleksom samog junaka. Roman Anđeo moga rata, uistinu, priča je o generaciji koja spoznaje svu tragiku života već na njegovoj prvoj stranici. Kao roman više struktuira kao niz nejasno artikuliranih slika i zapisa, nego što ga definira postojana narativna organizacija. Zapravo, više provocira kontekstom i bremenom egzistencijalnih pitanja, nego narativnom argumentacijom ili pak spisateljskim rješenjima.

 

Njegov generacijski senzibilitet i atmosfera, okvirom su priče sudbonosnijih tokova, pa ga nije moguće opisati (jedino) kategorijama omladinskog štiva i njegovim predvidljivom scenografijom. Iako koristi njegovu akceleraciju i kolorit, nije bez dubine i pokrića.

 

Naprotiv, kao roman o vremenu čije ludilo još traje, može poslužiti kao povod drugima da se okušaju u obradi teme koja još čeka svojeg pisca.

 

Slobodna Dalmacija

 

O istom piscu:

- Mladi Orwell, Priča o Luki, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.; u: Slobodna Dalmacija, 1. 4. 1997.

 

Ivan J. Bošković, Prozna vremena, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997.

      © 2015-2019 By Bernard Jan   |   Author, novelist and poet