U povodu objavljivanja drugog, dopunjenog izdanja kratkog romana Potraži me ispod dúge razovarali smo s autorom o animalističkoj književnosti u svijetu i u nastojanja

 

Treba li nas čuditi da o animalističkoj književnosti u Hrvata možemo za sada govoriti samo u terminima would be ili should be

 

Intervju

POTRAŽI ME ISPOD DUGE

Knjigom protiv pokolja

 

 

 

Izlazak drugog, dopunjenog izdanja tvojeg kratkog romana Potraži me ispod dúge, u izdanju nakladnika Genesis, poklopio se s 15. ožujkom, Međunarodnim danom prosvjeda protiv pokolja grenlandskih tuljana (Pagophilus groenlandicus – ljubitelj leda s Grenlanda) u Kanadi. Zanima me od kuda i od kada proizlazi tvoja (trajna) posvećenost patnji tih životinja nad kojima je ove godine započeo najveći najveći lov/pokolj u posljednjih pedeset godina?

 

– Sve je počelo 1989. kupnjom ploče Rainbow Warrior. Sjećam se da sam u to vrijeme bio neizlječivi ovisnik o glazbi i da sam nabavljao gotovo svaku vrijednu ploču. Činjenica da su U2, Belinda Carlisle, Sting, Eurythmics, The Pretenders, INXS, Simple Minds, R.E.M., Bryan Adams, Peter Gabriel, Dire Straits, koji su u to vrijeme "haračili" svjetskom glazbenom scenom, dali svoj doprinos borbi Greenpeacea – bila mi je samo motiv više. Dakle, ispunio sam kupon koji se nalazio u tom dvostrukom albumu, poslao ga na adresu u Keizersgracht u Amsterdamu i nedugo zatim na moju je adresu pristigla hrpica zanimljivog materijala..

 

Zelena duša i aktivizam
 

Naravno, oduvijek sam bio zeleni u duši, no tek tada sam shvatio da mogu i nešto učiniti, a ne samo simpatizirati zelenu ideju. Moj prvi zeleni angažman sastojao se u prikupljanju potpisa za očuvanje Antarktika od imperijalističko-financijsko-eksploatacijskih nakana, u čemu sam, uz pomoć staraca i frendova, moram priznati, bio prilično uspješan. Prikupljene potpise poslao sam natrag u Amsterdam te zauzvrat dobio nove materijale.

 

Ne znam točno kako ni zašto, no tragedija grenlandskih tuljana nekako me se posebno dojmila. Tada sam odlučio učiniti za njih nešto više, a ne samo pasivno "učiti" o njihovu pogromu. S obzirom na to da sam do tada već imao dvije objavljene knjige, te da sam bio u nekom špurijusu pisanja, pomislio sam – Why not? Let's do it!.

 

And so I did it! U deset dana priča je iscurila iz mene. Apsolutno sam oborio svoj rekord u pisanju, i priča o Dannyju, žrtvi čovjekove pohlepe i bezobzirnosti, bila je dovršena. Sada je, međutim, nastupio onaj teži dio. Duboko u sebi odlučio sam početio mijenjati svijet (na bolje), no da bih to ostvario, morao sam ponajprije ostvariti dva preduvjeta: promijeniti sebe prije nego što počnem mijenjati druge i objaviti knjigu. Upravo iz tog razloga, iz etičkih i nesebičnih pobuda, postao sam vegetarijanac, a nešto kasnije našao sam i nakladnika. Od tog trenutka, grenlandski su me tuljani pratili poput duge. Nepunih 11 godina kasnije krug se zatvorio i tematika o kojoj sam nekad pisao, nažalost, opet je postala aktualna. U većim i grozomornijim razmjerima nego ikada, svijet koji nas okružuje još jednom je izgubio svoju nedužnost . . .

 

Ekološka i (radikalna) animalistička književnost

 

S obzirom na to da je tvoj roman posvećen bebi tuljanu Dannyju, jedan od rijetko radikalno animalističkih romana na našoj književnoj sceni, kako komentiraš nedovoljnu zastupljenost Velike Teme kod nas, osim, naravno, u dječjoj književnosti koja je prožeta animalističkim i ekološkim svjetovima?

 

– Nezastupljenost navedene Velike Teme u hrvatskoj književnosti (a i kulturnom životu u širem smislu) osobno me previše ne začuđuje jer to najbolje odražava stanje duha, područja stremljenja i sfere interesa hrvatskog čovjeka. Još prekapamo po ranama prošlosti kao gladni po smeću, ostajući gluhi, slijepi i nijemi na pojave koje se događaju u rest of the world. Možda upravo iz tog razloga gotovo da hrvatsku književnost uopće ne pratim jer sve je to milijun puta reciklirano. U njoj mi fali odmaka i pomaka, otkrivanja drukčijih svjetova i misaonih struja, jednom riječju – ekshibicionizam. Sve ide nekako po šabloni i pravilu; mene turbo privlače ekstremni sportovi!

 

Tragom navedenoga, smatraš li da je pored animalističke književnosti – u koju, primjerice, možemo ubrojiti zbirku poezije Zahvalnica životinjama (1998.) Ane Horvat, u kojoj u žanru posvete autorica ističe kako je prihod od prodaje knjige namijenjen spašavanju pasa iz zagrebačkog šinteraja (ili eufemistički, što će reći u navedenom slučaju – Veterinarsko-higijenskoga servisa) – moguće govoriti i o radikalno animalističkoj književnosti, i koja bi djela – tebi osobno bliska – uvrstio u navedena moguća dva bliska književno-ekološka kraka?

 

– Ne znam mogu li se usuditi ovdje govoriti o radikalno animalističkoj književnosti (ne znam mogu li to reći i za "Dannyja", s obzirom na to da je i on možda premalo radikalan), no svakako pozdravljam svaki oblik (kvalitetne) književnosti koji usmjerava reflektore pozornice ljudske dominacije i na problematiku svih marginalnih bića.

 

A što se tiče meni bliskih djela izvan granica hrvatske postojeće književnosti, tu bih ponajprije tipovao na fenomenalno djelo Eternal Treblinka Charlesa Pattersona. Nema veze što je riječ o publicističkom masterpieceu koji uspoređuj naš odnos prema životinjama s našim nekadašnjim odnosom prema holokaustu, knjiga se čita sama od sebe (u trenucima kad se čovjeku želudac ne okreće od gadosti koje je u ime specizma spreman sâm počiniti). Svakako bih izdvojio i Slaughter of the Innocent u kojoj Hans Reusch nemilosrdno raskrinkava "bijele kute", širom otvarajući vrata dobro skrivenih laboratorija, Oslobođenje životinja Petera Singera pisano u sličnom tonu, Vegan – nova etika prehrane Erika Marcusa i Diaries from Hell Michelle Rokke nad kojom sam tulio. Sve su to "teške" knjige, no na mene su ostavile toliko dojam i trag da se u ovom trenutku, ako želim biti iskren, ne mogu sjetiti nekog romana koji bih im svrstao uz bok.

 

Životinjski holokaust

 

Lisa Franzetta, koordinatorica PETA-e, u predgovoru tvojem romanu Potraži me ispod dúge, među ostalim, zapisuje kako je roman "poetski, odrješit i jasan poziv na akciju". Međutim, bez obzira na brojne akcije Greenpeacea (na brodu Rainbow Warrior) na Newfoundlandu u okviru kojih sprejaju bezopasnom bojom mlade grenlandskog tuljana kako bi spriječili njihov masakr, ipak je ove godine stradalo više od 350.000 tuljana, a "goleme hrpe mrtvih tuljana na ribarskim brodicama podsjećaju na slike iz njemačkih koncentracijskih logora" (Jutarnji list od 13. travnja).

 

– Nisam znao za ovu usporedbu iz Jutarnjeg lista i ne mogu vjerovati da je ta analogija povučena kad su upravo (neki) mediji pribili Prijatelje životinja na stup srama zbog izložbe Holokaust na vašem tanjuru.

 

Osobno sam, kao vjerojatno i čitav svijet (minus kanadska vlast koja je dala zeleno svjetlo tom pokolju, minus kanadski ribari koji su masonim izlovom ribe sveli količinu bakalara na manje od jedan posto pa sada za to optužuju "morske nemani" – tuljane, minus "dame" koje navlače oderane leševe dvotjednih beba, minus njima slični ne-znam-kako-bi-ih-nazvao) zgrožen time što se ovih dana zbiva/lo u Newfoundlandu. Brojka od 350.000 beba tuljana u dobi od tjedna do godine samo je dio kvote od milijun tuljana koje kanadska vlast planira potamaniti u trogodišnjem planu donesenom daleke 2002. godine. Riječ je o jednom od najvećih pokolja morskih sisavaca u povijesti.

 

Kako je cijena tuljanovog krzna, primjerice, u Norveškoj dostigla 60 dolara, a ni Rusi ni Poljaci za njima ne zaostaju (da ne govorimo o Kinezima koji se "fiksaju" tuljanovim spolovilima kao afrodizijakom), nije ni čudo da je ova "žetva" nanovo procvjetala.

 

Ne treba smetnuti s uma da je upravo ovakav pritisak javnosti koji je orkestrirao Greenpeace prije dvadesetak godina stavio moratorij na to ludilo. Čvrsto sam uvjeren da će se povijest opet ponoviti; broj onih koji se priključuju prosvjedu strelovito se približava kritičnoj masi koja će učiniti promjenu. To je neizbježno, kao što je neizbježno da će vox populi stati na kraj okrutnosti nad našom braćom životinjama, kao što je to već učinio u vrijeme lova na vještice, robovlasništva i holokausta.

 

Dugini ratnici

 

I na kraju zašto Helen vjeruje da je inuitska legenda o Duginim ratnicima "ipak nešto drukčija" od one koju je ispričao Erwin?

 

– Iz jednostavnog razloga što je legendu o Duginim ratnicima Erwin interpretirao na svoj vlastiti osebujan način, odnosno što ju je autor posebno "izmislio" za ovu priču. Legenda o Duginim ranicima postoji, no zbog samog tijeka priče i zatvaranja kruga života u knjižici Potraži me ispod dúge Erwin je ispričao svoju legendu, a ne izvornu, autentičnu.

 

To je ono što me fascinira u književnosti! Potpuna sloboda kreiranja i inovativnosti, širom prostrt put k ekshibicionizmu i ekstremnim idejama. Treba li nas onda čuditi da o animalističkoj književnosti u Hrvata možemo zasad govoriti samo u terminima would be ili should be?!

 

Suzana Marjanić, @nimal portal, Zarez, VI/129, 6. svibnja 2004.

 

 

 

 

 

 

      © 2015-2019 By Bernard Jan   |   Author, novelist and poet