Pogovor

 

 

 

Priča o Luki Bernarda Jana gradi pripovjednu strukturu "romana lika", problematizirajući kritičko mišljenje mladih, mladenačke težnje, opredjeljenja i krize.

 

Kako bi izbjegao ulazak u tipičan realistički roman povijesnih okvira i određenja vremena, a da bi ipak mogao otvorenije kritički progovoriti o vremenu i ljudima oko sebe, Jan svoju priču postavlja kao simbol ili mit borbe dobra i zla, projicirajući je u imaginarno orwellovsko vrijeme nepoznatog planeta u svemiru.

 

Već u predgovoru, struktuiranom u obliku pisma tj. neposrednog žargonskog obraćanja i naslovljenom Malac, autor se obraća osobi koja je poslužila kao nadahnuće za izgradnju glavnog lika. Ali autor se ujedno obraća čitatelju, budućem suučesniku praćenja teksta, te ga izrazito afektivno potiče kako da čita roman. U tim uputama autor izražava svoju potrebu za uspostavljanjem komunikacije s čitateljem, savjetuje nas da tekst čitamo kontinuirano, prateći slijed brzih osjećaja i obrata u likovima koji uvjetuju smjer kretanja priče. Kao da čitav Janov uvod kritički raščlanjuje odnos između čitača i priče, kao i nervozu današnjeg vremena u kojemu se gubi strpljenje za čitanje. Iako iracionalno putovanje u svemir priču stavlja u simbolične tj. Imaginarne vremensko-prostorne okvire, njezina kritička, povremeno i satirička srž ima svoje realističke konotacije. Primjerice: "Priča neće početi onim uobičajenim Bilo jednom davno . . . Ponajviše stoga što se sve što se u njoj zbivalo i nije dogodilo jednom davno. Moglo se dogoditi jednom davno, može se događati sada, a možda će se tek dogoditi. Za tu priču vrijeme nije bitno. Za nju nije bitan ni prostor, odnosno mjesto gdje se dogodilo, gdje se događa ili gdje će se tek dogoditi. Ona je izvan svega toga. Ali da bi je ti, osoba ograničena prostorom i vremenom kao i ja i kao sve što nas okružuje i što poznajemo, mogao lakše razumjeti i pratiti, stavit ćemo je u poznate nam okvire." (str. 8.). Sam taj postupak uvoda u priču, planetarnog odmaka u simboliku priče, kao i pojedina satirička zapažanja o Pajcek-cityju, u kojem prepoznajemo mane suvremenih otuđenih gradova i mane materijalističko-trgovačkih nehumanih odnosa u društvu, vrlo su uspjeli. Jan u "svemirskim koleracijama" stvara kontrastne polove – "Bratstva", oaze duhovnosti u kojoj dominira princip etične savjesti i plamenitog altruizma, i njemu nasuprot "Sinovi zla", koji vladaju svijetom, potiču mržnju i želju za moći. Visokorazvijena civilizacija usredotočena je na vrijednosne kriterije stjecanja novca, luksuza i udobnosti koji rezultiraju ljudskom sebičnošću, ohološću, bahatošću i izopačenošću. Prijevarna uloga "Sigurnosnih Snaga Svijeta" podsjeća na promašenu i prijetvornu ulogu Ujedinjenih naroda. Ljudska materijalistička sebičnost i inertnost za općeljudske vrijednosti očituju se i u kratkom, naturalističkom portretu školske zgrade: "Škola je bila prepuštena sama sebi, zubu vremena i nestašnim učenicima. Najviše su nastradali nužnici. I klupe." (str. 60.).

 

Kritički odnos prema slabostima u društvu posebice je pružen u dramatičnim prizorima apokaliptične vizije boga Novca, pokraj kojeg paralelno cvjetaju posljedice nezaposlenosti, kriminala, korupcije, iskorištene i uništene prirode, hedonističko-sebičnih poriva u ljudima. Orwelovskoj, apokaliptičnoj, krajnje dramatičnoj i tjeskobnoj atmosferi u djelu pridonose zanimljivi snovi likova (Kaijev traumatičan san da će biti ubijen pri prvom susretu s posljednjim vukom, opis puta u svemir kroz sudar hladnoće i topline u kojemu lik Putnika koji putuje prema priči proživljava frustrirajući osjećaj da će se utopiti u kišnom jezeru s pijeskom). Toj zastrašujućoj vizuri preživljavanja, suprotstavlja se ideal prijateljstva kao mogućnosti iskrene i plemenite ljudske komunikacije.

 

Posebice je zanimlijiva postmodernistička funkcija sveznajućeg pripovjedača u djelu, koji komentira, nagoviješta zbivanje, afektivno intervenira tj. preporuča kako treba čitati djelo, a nalazimo ga i u poziciji poigravanja s ulogom pisca koji režira priču. Postmodernistička igra prisutna je u prvom, uvodnom dijelu romana, dok se u drugom dijelu gubi i usredotočuje uglavnom na bit fabule – detaljnu psihološku karakterizaciju likova, opise njihovih postupaka. Prijelaz prema likovima konstruiran je na intrigantnoj osnovici. Uvodno putovanje prema priči predočeno je kao svemirsko putovanje, dok slika planeta ljepotom svojega krajolika podsjeća na imaginarnu sliku izgubljenog raja. Problem gubitka prvobitnog rajskog stanja koje se poklapa s idealnim odnosom komunikacije između lika u priči, čitatelja i autora prekida se s izazovnom pojavom čovjeka i ljudske želje za komunikacijom. Već na početku priče autor vlastiti lik postavlja pred izazov: izabrati imaginarni svijet mašte bez čovjeka ili izabrati, uroniti u svijet zamršenih ljudskih odnosa.

 

U svijetu podijeljenom na materijalizam i duhovne ideale, autor smješta svoje likove u "Bratstvo", u skupinu prijatelja koji teže duhovnom usavršavanju i koji bi svojim životom trebali svjedočiti uzorno ponašanje kako bi i druge potaknuli na moralniji, duševno bogatiji život, koji je u romanu nazvan "spašavanjem".

 

Međutim, u samom zajedništvu prijatelja dolazi do međuljudskih teškoća, do ljubomore, predbacivanja, nemogućnosti sklapanja prijateljstva. Možda upravo zbog izazova pripadnosti grupi koja bi trebala biti predvodnik duhovno neosviještenih ljudi, možda upravo zbog osjećaja posebnosti grupe i pozicije "splendid isolation", u likovima-članovima grupe potenciraju se nepredviđene ljudske slabosti i kušnje. U prvom kompozicijskom pripovjednom komplekstu fabule pružen je uvjerljiv minuciozan prikaz građenja i raspada prijateljstva između Luke i Philipa, koji graduira od emotivne nestabilnosti, preosjetljivosti, a rezultira zasićenjem, iritiranjem i prekidom prijateljstva. Nasuprot neurotičnoj ruševini prijateljstva, istodobno se rađa – u drugoj fabulativnoj amplitudi – procvat drugog uspjelog prijateljstva između altruističnog, karitativnog Kaija i emotivnog, ali lako ranjivog Luke, opterećenog kompleksima neriješenih i promašenih obiteljskih odnosa. U tematizaciji razvijanja prijateljstva očituje se vječita dilema: dokle dopire mogućnost prijateljstva, a u kojoj je mjeri čovjek osuđen na samoću. "Ima trenutaka kad mi je Philip pravi teret. Ja ga i dalje volim, ali ponekad poželim da ga ne vidim! Da o njemu ništa ne čujem. Ne znam, često osjetim potrebu da budem sam. Sam!" (str. 69.)

 

U mladenačkom intenziviranom i naglom kontrastnom proživljavanju osjećaja Jan se preko epizode o posljednjem vuku kritički osvrće na sklonost mladih ljudi da bježe u svijet irealnosti. U istoj epizodi također se u formi snova podsvjesno proživljavaju problemi ostvarivanja prijateljstva. Naglašeni osjećaji među prijateljima kontrastiraju između gotovo bolećive senzualnosti, izrazite osjećajnosti, pa do grube želje da se hirovito uvrijede i povuku u ljušture svoje osamljenosti kao školjke. Likovi mladih ljudi – duhovnih istomišljenika, ocrtani su u traganju za svojom punom zrelošću i osobnošću i lako se nekritički vežu jedan uz drugoga. Stoga nastaju bolnije traume pri pucanju prijateljstva, kad se naglo razbijajaju iluzije o zajedništvu i kad nastaju ožiljci razočaranja. Uzmimo primjer hladnog seciranja raspada prijateljstva: "Zaključak je taj da ja nisam ovisan o njemu, kao što je on ovisan o meni. To ga smeta." (str. 69.) Ali upravo u tom nepredvidivom ishodu ljudskog druženja leži i ljepota izazova, u kojem nikakva, niti najuzvišenija grupa ne može biti jamac stjecanja prijateljstva ili ljubavi. Te vrhunske vrednote samo su naš individualni moralni doseg ili promašaj.

 

Prihološki realistično ocrtana je i mladenačka ljubav između likova Barbare i Luke u stadiju zanosa, u fazi želje za dosezanjem savršenog duševnog ljudskog odnosa i na stupnju idealiziranja druge osobe. Ipak, i u tom zanosnom stadiju, likovi ne ostvaruju potpunu duhovnu komunikaciju: Luka i nadalje voli pobjeći u osamu, u čemu se očituje njegov podsvjesni strah od ranjavanja, a Barbara pati od nesigurnosti i straha da će biti odbačena, pa zakočena strahom ne može sašiti Luki hlače, iako je inače vješta krojačica. Svoj nemir pred jačinom preuranjenih seksualnih poriva glavni će lik pokušati riješiti naglom sporazumnom odlukom o privremenom rastanku.

 

Težina odluke, sumnja, povrijeđene taštine, brzopletost nepromišljeno napisanih pisama dodatno kompliciraju psihološku dramatičnost fabule. Iako glavni lik naslućuje da odvojenost od osobe može uzrokovati raspad veze ili lažnu idealizaciju osobe od čijeg smo realnog života razdvojeni, on prihvaća draž životnog izazova.

 

U romanu je na zanimljiv način dotaknut i problem stvaranja prijateljske grupe kao zajednice u kojoj mlade, osjetljive osobe rado traže poistovjećenje i utjehu. Problem se javlja u fazi osamostaljenja i individualizacije kojom se osoba, da bi sazrela i odrasla, mora izdvojiti iz grupe i riješiti svoje individualne probleme odnosa (obitelji, ljubavi itd.) na zadovoljavajući način. Taj neminovni "bijeg" od grupe najbolniji je za bliske prijatelje koji zajedno proživljavaju slične probleme, međusobno se hrabreći i tješeći, jer "odlazak" može značiti i postpuno gašenje prijateljstva, ali i dodatno produbljenje prijateljskog odnosa. Brižljivo izgrađen lik dječaka Luke ostavljamo upravo u takvoj neizvjesnoj situaciji, u trenutku kada lik spoznaje da vlastite probleme (nepotpuni odnos s ocem, traumu rastavljenih roditelja, problem seksualne apstinencije) ne može riješiti, bez obzira na identičnost problema, uz pomoć grupe istomišljenika, već isključivo sam.

 

Nedvojbeno, Jan je u romanu Priča o Luki ostvario jedinstvenu, detaljno psihološki razrađenu priču o mladenačkim problemima proživljavanja emocija, o njihovim strahovima, unutarnjim borbama i iskrenim zanosima. U epicentru pripovjedne fabule, do koje dolazimo pripovjednim postupkom pretvaranja u lik (ujedno i našim čitateljskim pristankom uživljavanja u svijet drugih osoba), nalazi se tematizacija komunikacije mladih, a nadasve pozorno uzdignuće fenomena prijateljstva kao najuzvišenije mogućnosti ljudskog samoostvarenja.

 

Mr. Hrvojka Mihanović-Salopek, Priča o Luki, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.

 

 

 

Mladi Orwell

 

 

 

Zagonetni pisac pod pseudonimom Bernard Jan javlja se već četvrtim romanom koji se odvija u orwellovsko vrijeme na imaginarnom planetu. Slojevit i domišljat roman potvrđuje da je Jan pisac s imenom, a ne samo pseudonim

 

BERNARD JAN: PRIČA O LUKI, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.

 

Bernard Jan pseudonim je autora koji se hrvatskoj javnosti već predstavio s nekoliko zanimljivih knjiga. Još u jeku ratnih događanja na našim prostorima pojavio se prvim romanom o domovinskom ratu, Anđeo moga rata, u kojemu je progovorio o generaciji anonimnih, dojučerašnjih marginalaca, koji su se iz bezličnosti vremena uputili u legendu, rušeći svojim životima i hrabrošću godinama napuhivan SMB-mit. Koristeći se generacijskim senzibilitetom i koloritom, ispleo je priču egzistencijalnih primisli o preranom odrastanju generacije koja iskušava svu tragiku života već na njegovoj prvoj stepenici. Na jednodušno kritičko odobravanje Jan je ubrzo odgovorio Svjetlima umirućeg grada, a odmah zatim i i ekoliškim HIT-ićem Potraži me ispod duge, potvrdivši kako kritičke impresije imaju i svoje pokriće. S atribucijom (uvelike) afirmiranog autora, Jan se upustio i u realizaciju ovoga omladinskog romana, aktualizirajući zanimljivu generacijsku priču na podlozi ekološki dramatskih intonacija i slutnji.

 

Pobliže, Janova priča odvija se u orwellovsko vrijeme na jednom imaginarnom planetu. Tim planetom, po uzoru vrjednijeg literarnog uzorka, vladaju Sinovi zla i i propasti (simbol civilizacije koja nezaustavljivo ide prema svojoj neminovnoj kataklizmi); njegove Sigurnosne Snage bliske su nekim ovozemaljskima, a sama je civilizacija planeta bliska kulturi koju živimo, a karakterizira je Moć novca, lažnih vrijednosti, devastacija i uništenje prirode. Toj kulturi pustoši koja prijeti nestankom, sveznajući će narator, koji komentira i usmjerava događanja, suprostaviti kulturu spasa oličenu u skupini Bratstvo, grupi prijatelja i istomišljenika koji uzornim življenjem, na načelima Zakona ljubavi i Zakona savjesti, trebaju i druge potaknuti na odgovorniji život i svijetu ponuditi poruku nade i ljubavi.

 

Premda kao takav planet ne bi trebao biti uzorom, raspad prijateljstva između Luke i Philipa te raskid ljubavi između Barbare i Luke, članova udruge, pokazuje kako ni samo bratstvo nije imuno ljudskih slabosti.

 

Simboličnu i generacijsku razinu priče, koja brojnim rukavcima i dotocima jedna drugoj osiguravaju akceleraciju i smisleni okvir, pisac je povezao govorom likova, nudeći i jednoj i drugoj prijateljstvo kao ključ rješavanja napetosti. Koliko god one u početku idu odvojeno, prva tematiziranjem primjerenog generacijskog kompleksa pitanja (potvrđenje u svijetu, prve ljubavi, raskidi prijateljstva, emocionalne krize, bjegovi u svijet mašte), a druga, prizorima pustoši, snom Posljednjeg vuka . . ., u daljnjem razvoju one se slijevaju u jednu priču, u priču lika – priču o Luki. Naime, dostatnom psihološkom motivacijom i primjerenom individualizacijom pisac je Luku osamostalio i izdvojio iz generacijskog okružja i tako učinio rječito prepoznatljivim, namijenivši mu ulogu glavnog lika cijelog romana. Opterećen bremenitim obiteljskim naslijeđem, ali i djetinjim traumama, strahovima i unutarnjim dilemama, koje ga tjeraju da sam traži odgovore svojim kušnjama, on se očituje stvarnim, realnim, a samo naratorovo pismo Malcu još i dodatno upućuje kako je u njegovu oblikovanju pred očima imao bliski predložak.

 

Odmah od deskripcije i priklon psihološkoj ovjeri lika, i čitatelju namjenjuje drukčiju ulogu: od pasivnog primatelja on postaje sudionik priče, pisac mu se često obraća, traži njegovo sudjelovanje i sili na traženje odgovora na izazove, osobne i kolektivne, kojima smo okruženi.

 

Iako se Janu ne može osporiti umješnost u vođenju paralelnih tokova priča i stvaranje dinamičnih dramskih situacija na podlozi generacijskog pejzaža, ni on nije uvijek dokraja umakao zamkama ovakvog žanrovskog štiva. Spotaknuo se, što je vidljivo u raskoraku između pitanja kojima su lik(ovi) obuzeti i načina na koja na njih odgovaraju, u neprimjereno ozbiljnom tonu sagledavanja društvene zbilje, u jetkim kritičkim opservacijama . . . To ipak ne umanjuje zanimljvost Priče o Luki koja se doima kao slojevito komponiran i domišljat roman za mlade. Uzdižući u njemu ljubav i prijateljstvo na razinu jedine formule opstanka u svijetu, roman potvrđuje da pred sobom imamo pisca zavidne pripovjedačke kulture. Pisca s imenom a ne (samo) pseudonim!

 

Ivan J. Bošković, Forum, Slobodna Dalmacija, 1. travnja 1997.

 

 

 

U potrazi za prijateljem

 

 

 

KNJIŽEVNOST ZA MLADEŽ

 

Bernard Jan: "Priča o Luki", Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.

 

Ponesen ljepotom prirode a shrvan njenim iščezavanjem mladi zagrebački autor koji piše pod pseudonimom Bernard Jan najbolje će stranice i svojega najnovijeg romana za djecu i mladež, "Priču o Luki", ispisati zatečen onim što se kao prijetnja nadvilo nad cijelim našim planetom. Odvodeći čitatelja u svemirska prostranstva uništena i zapušena okružja progovorit će našom gotovo neizbježnom stvarnošću: "Sve bi dao da se u u mrtva debla vrate sokovi života, da otpale iglice ponovno propupaju zelenilom, a njihovi plodovi rode druge koji bi cijelu šumu iznova probudili." No odnos prema prirodi samo je dio orwellovske tjeskobnosti koju autor preko glavnog lika, Luke, gradi kroz cijeli roman, uhvaćen u svojevrsnu zamku naše planetarne zbilje.

 

Roman like vječnom oprekom dobra i zla sazdanom u "Bratstvu", pripadnici kojega teže duhovnomu savršenstvu, i "Sinovima zla" (sili koja nadmoćno vlada svijetom ogrezla u materijalna dobra zamečući nove i nove sukobe da bi ih poslije mogla nadzirati i smirivati), neprestano potiče na nove izazove. Dvojbe glavnoga junaka – izabrati nestvaran svijet i osamu ili ne zatomljivati i ne bježati pred običnim ljudskim slabostima – prečesto su deskriptivne, a dijalozi nepotrebno razvučeni.

 

Pozivom za službu pod oružjem što ga Sigurnosne Snage Svijeta upućuju Luki autor nas kritički podsjeća da se sve što je ispričano događalo i događa nama koji smo prečesto s gorčinom trpjeli moćni mir nad kojim su bdjeli Ujedinjeni narodi . . . Premda ironizira ulogu tih Snaga, autoru je ona samo usputnica, uopćenost suprotstavljena pojedincu i njegovim neprestanim dvojenjima i bojaznima. Kaijev strah da će ga u susretu s posljednjim vukom netko ubiti nova je opomena iskazana kroza san koji će i Putniku donijeti traume zbog mogućnosti da se utopi u kišnomu jezeru s pijeskom.

 

Prateći snagu zla a zadivljen veličinom dobra Jan će "strahovati" za čitatelja kojemu će se preopširno obraćati, možda i namjerno iskušavajući koliko nervozne mlade ljude može zaokupiti čitanje koje je uvijek izazov. U "Priči o Luki" taj je izazov prenaglašen, pa i prijam neće ispuniti očekivanja, ali ona je iskrena, pisana s ljubavlju prema onima koji i ne tražeći misle da je sve već izgubljeno.

 

Strepnje, razapetost između rastavljenih roditelja koja nije dana literarno uvjerljivo, traganje za prijateljstvom, ali i gubljenje prvotna zanosa, bijeg od intimnosti prekidom veze ali i odvajanje od grupe bolnim sazrijevanjem prepoznatljiva su mjesta odrastanja koje posrće pred još jednim izazovom: stjecanjem i otimanjem dobara i gubljenjem interesa za sve oko sebe. Škola prepuštena sama sebi, zubu vremena i nestašnim učenicima isječak je koji će samo bolno podsjetiti na posvemašnji uzmak pred poraznom stvarnošću.

 

Maja Matković, Kulturni obzor, Večernji list, 10. kolovoza 1997.

 

 

 

Bernard Jan: Priča o Moćnome

 

 

 

Do Priče o Luki (1) Bernard Jan, rođen 1968. u Zagrebu, objavio je već tri naslova, tematski raznorodna. U prvom, Anđeo moga rata (2) riječ je o Domovinskom ratu "u kojem je progovorio o generaciji anonimnih, dojučerašnjih marginalaca, koji su se iz bezličnosti vremena uputili u legendu, rušeći svojim životima i hrabrošću godinama napuhivan SMB-mit. Koristeći se generacijskim senzibilitetom i koloritom, ispleo je priču egzistencijalnih primisli o preranom odrastanju generacije koja iskušava svu tragiku života već na njegovoj prvoj stepenici." (3) Zaredali su, iste godine i u istoga nakladnika, Svjetla umirućega grada te iduće, 1993. (u nakladi Slona) Potraži me ispod duge. (4) U svim djelima autor je iskazao nov pristup, novu književničku prepoznatljivost mlađega naraštaja.

 

Tko je Bernard Jan? Posrijedi je autorski pseudonim, a umjesto otkrivanja pravoga imena (poštujmo autorovu želju da ga ne otkrijemo!) navedimo njegovu pripomenu u upućenom mi pismu da je riječ o "perspektivnom mladom čovjeku u Hrvatskoj koji želi raditi na sebi i izgrađivati se, rastrgan ratom za egzistencijom i snovima za boljim, smislenijim i izgrađujućim životom".

 

Za moto svome romanu Priča o Luki Bernard Jan odabrao je rečenicu iz Evanđelja po Ivanu: "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje." Navod sugerira da će posrijedi biti – kako i naglašava autorica pogovora Hrvojka Mihanović-Salopek – "roman lika, problematizirajući kritičko mišljenje mladih, mladenačke težnje, opredjeljenja i krize". (5) Međutim, jednako je tako djelo osobito i u svojoj misaonoj, duhovnoj razini – u osobitom pristupu i nazočnosti Božjoj.

 

Najprije, tekst iznenađuje strukturom. Naslov bi sugerirao da je riječ o kakvoj nerazvedenoj, linearnoj pripovijesti o jednom od pripadnika današnjeg mladog naraštaja. No, riječ je o prstenastoj romanesknoj strukturi: autor se na početku obraća fiktivnom sugovorniku koga oslovljava s "malac". On može biti "osoba koja je poslužila kao nadahnuće za izgradnju glavnog lika", (6) no prije bi bio čitatelj kojega autor poziva u svijet priče. Ona je bezvremenska jer se – kako autor piše – mogla dogoditi jednom davno, može se događati sada, a možda će se tek dogoditi. A u takvoj priči moguće je i relativizirati književnu zbilju spram realne; sve je u njoj moguće pa i to da autor čitatelja poziva u priču u kojoj on već jest: Ne zaboravi, ti si u priči, zajedno sa mnom, ovdje ti se ništa ne može dogoditi. Ja te čuvam i pazim na tebe. Zapravo, može mu se dogoditi – sve (što zaželi), a i autoru je na slobodnu volju (maštu) pa se on oprašta od "malca", a dalje će mu u shvaćanju priče pomoći – Luka. Time je prsten (okvir) stvoren, a zatvorit će se na kraju romana kad autor opet poziva "malca", pita ga o knjizi i napominje da je odnos među likovima jednak odnosu između njega, pisca i čitača, malca.

 

A unutar toga prstena odvija se glavna priča u kojoj su protagonisti trojica mladića, Luka, Philip i Kai. Ispripovijedani su njihovi odnosi: u prvome dijelu odnos Luke i Philipa, potom Luke i Kaia. Mladići su pripadnici "Bratstva", skupine istomišljenika "koji teže duhovnom usavršavanju i koji bi svojim životom trebali svjedočiti uzorno ponašanje kako bi i druge potaknuli na moralniji, duševno bogatiji život, koji je u romanu nazvan "spašavanjem". (7) Njihov međusobni odnos i odnos spram drugih karakterizira niz postupaka i ponašanja, između naglašenih osjećaja do međusobnih povrjeđivanja i uvreda – sve amplitude koje inače zapažamo u burnom životu mladih ljudi. No, pritom je čitatelj u dvojbi: opisan odnos graniči s bolećivošću, štoviše, blago rečeno, neuobičajenim odnosom među mladim muškarcima: oni si pišu pisma, ljubomorni su jedan na drugoga, tješe se međusobno, muči ih nesanica zbog prijateljevih problema i slično tome. Opisi djeluju nategnuto, kao barokno gomilani izričaji, sve u autorovoj želji da mlade ljude što više nijansira kao tankoćutne, hipersenzibilne osobe.

 

"Pobliže, Janova priča odvija se u orwellovsko vrijeme na jednom imaginarnom planetu. Tim planetom, po uzoru na vrjedniji literarni uzorak, vladaju Sinovi zla i propasti (simbol civilizacije koja nezaustavljivo ide prema svojoj neminovnoj kataklizmi); njegove Sigurnosne Snage bliske su nekim ovozemaljskima, sama je civilizacija planeta bliska kulturi koju živimo, a karakterizira je Moć novca, lažnih vrijednosti, devastacija i uništenje prirode". (8)

 

Ovaj pristup romanu Priča o Luki ne teži cjelovitoj interpretaciji, pa time, između ostalog, ni za ukazivanjem jasne "angažiranosti" teksta u smislu naglašene polarizacije između "Bratstva" i načina života njegovih pripadnika te, s druge strane, ispraznih vrjednosnih kriterija suvremenoga društva. Znatno više nas zanima drugi odnos: pripovjedač (likovi) – Bog, vjera, već i zato što je Priča o Luki iznimno rijedak, dubok i slojevit pristup tome odnosu, u hrvatskoj dječjoj književnosti jedini prezentiran na ovaj način.

 

Zanimljivi su prije svega autorovi nazivi u izboru kršćanskih pojmova i osoba. Nigdje se ne spominje "Bog" nego Dobrostivi, Milosrdni, Darežljivi, a najčešće Moćni; Biblija je jednostavno Knjiga, đavao je Zli, Sila zla.

 

Nazočnost Božju, neprestance prisutnu u djelu, mogli bismo podijeliti na implicitnu i eksplicitnu. Prva je u spomenutom uvodnom poglavlju-prstenu: u bezvremenom letu malca pisac se nadahnjuje Knjigom postanka o raju, prvom čovjeku, stvaranju svijeta, potopu . . . Primjerice: "Nek me ne pokriju valovi, nek me ne proguta dubina. Usliši me, Jahve, jer je dobrostiva milost tvoja . . . Ne sakrivaj lica pred slugom svojim; jer sam u stisci, usliši me brz!" (Ps 69, 16-18)

 

Eksplicitan Bog u glavnom je dijelu (mogli bismo reći: uvodno poglavlje Knjiga je postanka, glavni dio – Novi zavjet) s naglašenom autorovom porukom: samo je u pouzdanju u Božju moć i milost sva naša snaga i samo se tako može izvući iz kriza! Bog je Svjetlo, silna svjetlost: "Kad se (Savao-Pavao, op.) putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba" (Djela, 9, 3). I članove "Bratstva" obasja svjetlost:

 

A tamo u daljini iza svih njih bio je sami Izvor svjetlosti. Izvor života toliko jak da bi uništio svakog smrtnika ako bi mu se samo malo više otkrio. Bio je to njihov Otac. Radosno lice isijavalo je osmijehom odobravanja i priznanja. Obasjani svjetlošću i ljubavlju, braća smrtnici odzdravila su svojoj duhovnoj braći suzama, osmijesima i uzdignutim rukama.

 

Nasuprot Ocu, svijetom pakoste Zli:

 

Zli vreba na svakom koraku i samo čeka da nas ščepa. Ako mu se ne budemo opirali, uništit će nas. Zgaziti!

 

I dalje: On se koristi ljudima pa tako i nama. Kao svojim igračkama. On je Bog Svijeta i posve je razumljivo da on stoji iza svih zala i laži. Nemojmo mu dopustiti da nas zavede.

 

Ovakvi izričaji posvjedočuju spoznatu i posvještenu vjeru u mladića, što će taj ujedno i značiti da posvješćuje i druge. Kai tumači Barbari:

 

– Pogledaj oko sebe – odgovorio joj je Kai. – Što vidiš? Red. Zakone. Kako u prirodi i u svemiru, tako i u ljudskoj zajednici. Pogledaj, primjerice, promet. Prometala se kreću prema točno određenim zakonima i propisima. A tko ih je postavio?

 

– Pa čovjek, naravno! – odgovorila je Barbara.

 

– Tako je, čovjek. Što to znači? To znači da tamo gdje postoje zakoni prema kojima se nešto odvija postoji i netko tko ih je postavio. Zakonodavac. To može biti neka ustanova ili osoba. Što ti misliš, tko je postavio zakone prirode? Ili svemira? Jesu li sami od sebe nastali ili nam logika nalaže da ih je postavilo neko više biće?

 

Barbara je šutjela.

 

– Neka viša inteligencija od naše – nadodao je Damien. Netko daleko veći i moćniji. Netko koga Knjiga naziva Moćnim.

 

Bog je živ i nazočan u svakodnevnici mladića, oni mu se utječu u kriznim trenutcima, žele razgovor molitvom jer molitva je, zapravo, dijalog, osluškivanje Božjeg odgovora, očitovanja na naše prošnje. Ulomak što slijedi, dio razgovora Philipa i Kaia, svakako je težišni, u njem je poantirana bit odnosa čovjeka (književni lik) i Boga u romanu:

 

– Kad mi je bilo najteže, kad sam izgubio i posljednje atome snage, nije mi preostalo ništa drugo, nego da zaplačem. Hodao sam ulicom plačući i tad sam se u molitvi obratio Moćnome. Brižni, rekao sam mu iznemoglo. Ja sam učinio sve što sam mogao. Više ne znam i ne mogu. Dalje je na Tebi. Ako Ti je stalo do mene, ako Ti je imalo stalo da budem Tvoj sluga, pomozi mi. Podaj mi sretan ishod i nećeš se razočarati. Obećavam Ti, dat ću sve od sebe da opravdam Tvoju vjeru i ljubav. I što se dogodilo? Kakav je bio ishod? Philipe, krepan sam, ali presretan!

 

Ovakvih mjesta u romanu je više i silno su poticajna. Samo, kad je riječ o romanu, razložnim nam se upitati i o njegovoj percepciji. Naime, pisac se uvijek mora upitati zašto i za koga piše? Pa tad i nakladnik zašto objavljuje napisano? Obojica će reći da je projekt namijenjen usmjeren čitatelju. Ali tad je na nama da se upitamo hoće li Priča o Luki naći mjesta na dječjim knjižnim policama, točnije, hoće li je s radošću uzimati u ruke? Jer, Jan je ponudio iznimno slojevit, gust tekst koji svjesno zanemaruje stožernice dječjega diskurza – napetu, čvrsto organiziranu priču, naraciju neopterećenu opisima, lišenu više pripovijedanih, paralelnih niti (kako to nalazimo u Priči . . .), s brzim izmjenama situacija, dijalozima . . . Svega toga u romanu ima u vrlo skromnoj mjeri, djelo je misaoni, a ne akcijski roman, recimo. Ako, dakle, nema "atraktivnu ambalažu" poradi koje bi se proizvod lakše i bolje plasirao, tad će biti teže konzumirati "sadržaj". Što je s obzirom na postavljen i formuliran odnos, mladi čovjek-Bog, doista žalobno.

 

Svakako, Priča o Luki neobičan je roman. Autor se povodi za postmodernističkim načinima i u gradnji djela i s obzirom na odnos pisac-djelo ulazeći u nj i komentirajući, premještajući interes na psihološku karakterizaciju likova . . . Nadati nam se tek da je današnji mladi internetski (tinejdžerski) naraštaj dostatno spramen za ovakva – mladi bi rekli – "dosadna" djela.

 

1) Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.

2) Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1992.

3) Ivan J. Bošković: Mladi Orwell "Slobodna Dalmacija", 1. travnja 1997.

4) U pripremi autor ima i dva neobjavljena rukopisa January River i Okrutno ljeto te zbirku pjesama Razglednice s onu sranu stvarnosti.

5) Iz pogovora, o.c., 180.

6) Iz pogovora, o.c., 180.

7) O.c., 181.

8) Bošković: Mladi Orwell, o.c., 6.

 

Stjepan Hranjec, Kršćanska izvorišta dječje književnosti, Alfa, Zagreb, 2003.