Surfanje na asfaltu

 

 

 

Bernard Jan pisac prvog hrvatskog skejterskog romana

 

Premda situiran na američki asfalt, roman "Okrutno ljeto", već šesti naslov iz spisateljske radionice Zagrepčanina Bernarda Jana, oslanja se na iskustva što su ih proživjeli zagrebački skejteri

 

Skejtanje je "otkriveno" u Kaliforniji još pedesetih godina, kada su dvojica surfera pričvrstili koturaljke na debelu dasku i shvatili da se tako mogu surfati po pločniku. U nas se skejtanje pojavilo u drugoj polovici osamdesetih, a ta šarena i nenasilna subkultura danas je obavezan dio zagrebačkog urbanog pejzaža u trokutu Mimara – Pinta – Skateshop. Prva, pak, književna tematizacija ove subkulture može se naći na stranicama još neobjavljenog romana "Okrutno ljeto" mladog zagrebačkog pisca Bernarda Jana, kojega javnost slabo poznaje, iako je dosad objavio pet knjiga.

 

Roman "Okrutno ljeto" u rukupisu ima više od 400 kartica, a radi se o pismu "bestsellerskog" tipa. Kako sam autor kaže: "To je 'polukrimić', kroz koji se proteže tema prijateljstva, a junaci romana su – skejteri. Dakle, tu su tri prijatelja sa svojim ambicijama: prvi želi sudjelovati na skejterskim natjecanjima pa sve tome podređuje, drugi je pak već okusio natjecanja i odustao od njih, dok je treći čisti zaljubljenik i skejta iz gušta. Opisana je njihova sudbina kada jedan zbog zlostavljanja od strane roditelja počini ubojstvo. Tada počinje bijeg pred policijom, tu su i neki motivi slični onima iz 'Dosjea X' ili filma 'Peti element'. Neki kao glavni nedostatak moje knjige vide smještanje tematike u Ameriku, naime, mnogima je nespojivo da hrvatski autor piše o stvarima nevezanim za Hrvatsku."

 

To i jest malo neobično. Kako ste se odlučili za smještanje radnje "preko bare"?

 

– Činilo mi se prirodnije, jer je tamo skejterska scena ipak razvijenija. U Americi skejteri imaju "perspektive", u smislu da dobri vozači mogu time i zarađivati. Možda je stvar pomalo i u tome što je to i jedan primamljiv odlazak u svijet mašte. Naime, kad pišeš knjigu, moraš i proučavati dosta stvari, ikonografiju i način života, te tako na indirektan način upoznaš taj drugi svijet. Proučio sam sve što sam našao o skejterskoj sceni New Yorka, pa i njihov sleng. Inače, družim se s domaćim skejterima te koristim i to iskustvo.

 

Znači li to da u romanu ima i "kamuflirane" domaće građe?

 

– Neke sam događaje s Mimare doslovce preslikao. Na kraju krajeva skejteri se vrlo malo razlikuju bilo u Hrvatskoj, Rusiji ili Americi.

 

Što karakterizira skejtera kao književnog junaka?

 

– Zajednička im je fanatična ljubav prema tom sportu, te činjenica da se radi o homogenim grupicama, i na kraju – radi se o ljudima koji su imali toliko ozljeda da ih boli svugdje gdje imaju kosti. Moglo bi se čak govoriti o literarnim romantičnim junacima.

 

Znaju li naši skejteri da pišeš o njima?

 

– Znaju. Dapače, puno su mi pomogli u pisanju ove knjige, savjetima, objašnjavanjem skejterskih trikova, čak su mi ih i prikazivali, upućivali me u svoj žargon. Na kraju su neki o pročitali rukopis i mogu reći da su bili zadovoljni s prikazom svojega svijeta.

 

K. Martinović, Snimio: Nino Šolić, Feral Tribune, Broj 756, Godina XVII, 11. ožujka 2000.

 

 

 

Sukob zagrebačke kulture i subkulture

 

 

 

Skateboarding, urbana supkultura mladih, bori se u Hrvatskoj za životni prostor, a najistaknutiji pripadnici zagrebačke skejterske scene, Jagor Tomašević (27) i Miroslav Petković (20) kažu: Uprava Muzejsko-galerijskog centra "Mimara" pokušava nas iskorijeniti: unajmili su profesionalna čuvare i uništili i spalili naše skejterske rampe!

 

Victor i Michael se pogledaju, osmjehnu se jedan drugome i onda zalete. Preskoče Justina i Svena, da ih nisu ni okrznuli. Uz gromoglasne povike nastave vožnju. Izvedu backside 180 i nekoliko desetaka metara dugačak manual, kombinirajući naizmjence nose manual i tail manual. Na kraju Michael napravi kickflip, a Victor heelflip. S uspjehom završe dogovoreni line, koji je Lenny jednako uspješno snimio.

 

Ako ste išta od ovoga razumjeli, svaka vam čast, ali ako i niste, bez straha – odlomak koji smo odabrali samo je mali primjer svijeta kojim se bavi "Okrutno ljeto", prvi hrvatski "skejterski roman", šesti roman u spisateljskoj karijeri Bernarda Jana, tridesetdvogodišnjeg Zagrepčanina, koji trenutno radi u knjigovodstvenom servisu, ali istovremeno se bavi i pisanjem, a hobistički rolanjem i skejtanjem. Objavio je četiri knjige: "Anđeo moga rata", "Svjetla umirućega grada", "Potraži me ispod duge" i "Priča o Luki", a "Okrutno ljeto" je u pripremi i trebalo bi se pojaviti do jeseni u izdanju naklade "Lijevak".

 

Skejterska proza

 

"Okrutno ljeto" za okosnicu uzima skejtersku subkulturu, ali nije priručnik nerazumljiv ljudima izvan nje. Radnja romana smještena je u New York, a polazišna je točka prijateljstvo trojice skejtera – ambicioznog sedamnaestogodišnjeg Michaela, veterana skejtanja Victora i Aliena, najmlađeg člana trojke, ujedno i jedinog koji se skejtanjem bavi iz čiste ljubavi. Na svojih četiristotinjak stranica priča o skejterskom prijateljstvu ubrzo doživljava nagli zaokret, da bi se nakon jednog ubojstva i angažiranja FBI-evih agenata roman pretvorio u prikaz "kompjuterizirane ere i bezakonja" tj. "vladavine i monopola kompjutera i chipova". Ipak, "Okrutno ljeto" ostaje za sada jedini domaći roman koji se bavi skejterskim načinom života, koji dočarava svakome tko se dosad nije upoznao s užicima "daskanja po asfaltu".

 

Skejterski roman: Da se mogu vratiti u djetinjstvo prva stvar koju bih učinio bila bi da odjurim u "skateshop" i "zgrabim tu dasku", kaže Bernard Jan, autor prvog hrvatskog skejterskog romana

 

"Da se mogu vratiti u djetinjstvo i da opet imam petnaest, prva stvar koju bih učnio bila bi da odjurim u skateshop i 'zgrabim tu dasku'. Ovako se samo povremeno na njoj provozam, kad mi se frend smiluje. No nikad se ne zna hoću li i ja jednog dana puknuti pa si nabaviti štropoštajući komad drva", piše Jan u predgovoru "Okrutnog ljeta", a za "Globus" objašnjava: "U praksi sam roler, jer rolati je lakše, a i jeftinije. Kod skejtanja se daske lome, pa za to nisam imao financijskih mogućnosti. No, mogu reći da sam skejter u duši. Počeo sam skejtati prije dvije godine, jer sam se preko prijatelja i odlazaka pred Mimaru s njim jednostavno navukao na taj stil života. U knjizi sam pisao o vlastitim, ali i tuđim skejterskim iskustvima, no ne želim otkriti što je fikcija a što stvarnost."

 

Skejtanje (skateboarding) pojavljuje se u Americi pedesetih godina, kad su klinci u doba hula hoopa, freezbija i yo-yoa kotačiće koturaljki premještali na drvene daske, ne bi li na ulicama svojih gradova oponašali morske surfere.

 

Ranih šezdesetih otpočinje i prva proizvodnja skejtova, s čeličnim kotačima i tankim daskama, da bi sedamdesetih počeli poprimati današnje oblike. Osamdesetih se razvijaju i prve skejterske discipline – vožnja rampama (konstrukcijama nalik na prerezanu cijev, u obliku slova "u", na kojoj se izvode spektakularne egzibicije), freestyle (tzv. ples na skejtu) i streetstyle, tj. Ulična vožnja, koja je tada najmanje razvijena.

 

Ekstremni sport

 

Devedesetih godina skejterska kultura doživljava pravi bum, pa se posljednje dvije discipline spajaju u jednu, tako da danas skejteri voze ili rampe, ili ulični stil, u kojem kombiniraju niz različiih trikova.

 

Globalni fenomen: Skejtanje je započelo još u pedesetima, ali je tek u posljednjem desetljeću postalo globalni subkulturni fenomen, a njegova živahna scena sve je prisutnija i u hrvatskim gradskim središtima

 

Iako je i prije bilo onih koji su ih vozili (a to su bili uglavnom dječji skejtovi uskih dasaka), u Hrvatskoj se skejterska supkultura razvija potkraj osamdesetih godina, da bi se danas, uz zagrebačku scenu, razvila i u ostalim regijama, poput centara u Splitu ili Osijeku. Skejtanje postaje i sve popularniji sport, a mnogi ga shvaćaju upravo kao vrstu ekstremnog sporta, namijenjenog "urbanim ekstremistima".

 

"Najviše bih volio da skejtanje ostane čista supkultura, jer mi se ne sviđaju pokušaji ekstremnih igara i ostale gluposti. Natjecanja vani postaju veliki biznis, i mnoge tvrtke, poput 'Mitsubishija', koje sa skejtanjem nemaju veze, počinju organizirati natjecanja kako bi svoje proizvode predstavili mladima. Pretvaranje skejtanja u industriju dobro je s financijske strane, ali se gubi cool image koji ono ima", priča Jagor Tomašević (27), skejter i vlasnik skateshopa "Warehouse" u Radićevoj ulici u Zagrebu. Tomašević je jedan od pionira skejtanja u Hrvatskoj, a njegov je dućan, jedan od čak četiri skejterska dućana u metropoli, zastupnik najvećih svjetskih skejterskih, ali i surf i snowboard tvrtki.

 

"U nas od skejtanja možete živjeti samo ako otvorite skateshop, to je sad jako popularno", priča Tomašević, "ali vani se zaista može živjeti od same vožnje, jer potpišete sponzorski ugovor za velik novac i nekoliko dasaka tjedno."

 

Naime, postoji nekoliko značajnih faktora koji ograničavaju daljnji razvoj domaće skejterske scene, a najvažniji, uz onaj koji se tiče same vještine i mogućnosti da izdržite unatoč brojnim početničkim padovima, jest upravo financijski. Naime, jedan skejt košta i do 1400 kuna, a sama daska, koja se može slomiti vrlo brzo, 500 do 600 kuna.

 

"Daska može trajati dva mjeseca ili dva dana, a često i pet minuta, no zato je važno imati sponzora. Ja imam tu sreću da me, kao i još nekoliko skejtera, sponzorira Warehouse", priča Miroslav Petković (20), dizajner, ali prije svega skejter koij se rijetko odvaja od svoje daske. "Pravi skejteri žive skejterskim životom i voze iz čiste ljubavi. Skejteri smo i kad vozimo i kad sjedimo kod kuće i kad idemo po kruh i mlijeko. Što se mene tiče, skejterski način života podrazumijeva to da, kad se probudim, pijem kavu gledajući snimke skejtera na videu, a onda ispred svoje zgrade u Zaprešiću isprobavam ono što sam vidio. Zatim dođem do Zagreba i skejtam ispred Mimare, a dasku uvijek nosim sa sobom. Puno se brže prođe gradom na skejtu nego tramvajem, posebno kad su gužve", kaže.

 

Poput svih supkultura, i skejterska se veže uz određenu vrstu odijevanja, slenga i glazbe. Dvije najveće skejterske scene, američka i njemačka, u osamdesetim su godinama bile usko povezane uz skate-punk i surf-rock, da bi devedesetih došlo do naglog proboja hip-hopa. No, kako nas upozoravaju naši sugovornici, treba uzeti u obzir to da su mnogi od njih tek pripadnici hip-hop i punk subkultura, a skejt nose pod rukom tek kao dio imagea.

 

"Skejterska glazba postoji i danas, ali to uopće više nije važno, jer svi slušamo svašta. Osobito volim slušati 'Metallicu', 'Led Zepellin' i hip-hop. Često slušam walkman dok se skejtam", kaže Petković.

 

Pozeri i zaljubljenici

 

Što se tiče samih daski, velike tvrtke svojim logotipima odavno privlače fanove skejtanja (legendarni 'Santa Cruz', 'Deca', 'Alien Workshop', 'Element', 'Girl', 'Chocolate' . . .), ali Petković ističe kako "samo pozeri biraju daske zbog imena. Važno je da je kvalitetna i da odgovara svakom ponaosob, da dobro leži na nozi, da ima željenu dužinu repa i nosa . . . Pravim skejterima nisu bitne slike nacrtane na dasci, to oduševljava samo djecu."

 

Industrija skejterske odjeće također je razvijena, a skejteri poput većine drugih supkultura (pankeri i "Dr. Martens" ili hiphoperi i "Pelle Pelle", primjerice) imaju svoje favorite među markama. Tako su posebno popularni hoodyji (majice s kapuljačom) marke "Zero", obuća "DC Shoe", "Etnies", "Emerica", "ES" i "Vans" (čija je odjeća, zbog nižih cijena, također vrlo popularna), "Alien Workshop" hlače i majice, "Droors" ruksaci i hlače, itd.

 

Skejtanje nije zločin: Svjesni smo da uništavamo tlo po kojem vozimo, no to ne bismo radili da nam daju dobar prostor za zatvoreni skejt-park

 

"Odjeća je čisti modni dodatak, može se skejtati u posve normalnoj odjeći. Štitnike ne koristimo jer smetaju, ali možda bismo ih i nosili kad bismo imali gdje", kaže Dalibor Bergam (18), skejter i student građevine, dugokosi obožavatelj "Metallice" ("Izgledom najviše odudara od stereotipnog doživljavanja skejtera i zato ga jako volimo", kaže Tomašević). Naime, u Zagrebu ne postoji specijalizirani prostor za skejtanje (skejterski park), a lokacije na kojima najčešće možete vidjeti mlade vozače prostor su oko Mimare i Hrvatskog narodnog kazališta, nešto rjeđe i Trg bana Jelačića. Dok je u Americi skejtanje u javnosti zakonom zabranjeno (odatle i poznati skejterski slogan "Skateboarding is not a crime! - Skejtanje nije zločin!"), kod nas s policijom nema većih problema. "Svjesni smo da u neku ruku uništavamo tlo po kojem se vozimo. No, to ne bismo radili da nam daju dobar prostor gdje bismo se na miru vozili, koji bi bio zatvoreni skejt-park, dakle prostor sa što većom glatkom površinom, rampama, šipkama i skakaonicama za trikove . . . No, ipak ne bismo dopustili da nas tamo getoiziraju, i dalje bismo se vozili ulicom, ali ne tako često. Na primjer, 'Mimara' nas je nekoliko puta pokušao iskorijeniti, unajmljivali su profesionalne čuvare koji su nas tjerali, ovisno o upravi koja je na čelu. Ispred 'Mimare' imali smo mali park koji je napravio 'Warehouse', s vrhunski izrađenim elementima i malim rampama, a oni su ga srušili i sve spalili, uništili i naš novac i trud. Istina, mi možda to nismo smjeli tamo izgraditi, ali ne može se tako postupati. S tim elementima mogli smo napraviti jedan od boljih europskih parkova", priča Petković.

 

Naime, skejteri u Splitu i Osijeku dobili su svoj prostor, dok "u Zagrebu pregovori s gradom idu puno teže, birokratizacija je veća a ideja o izgradnji parka njima zvuči utopistički."

 

Natjecanja skejtera također nisu rijetkost, no dok u svijetu takve manifestacije privlače skaute velikih kompanija u potrazi za objektom svog sponzorstva, u našim je prilikama riječ o čistoj zabavi, ondje skejteri iz različitih dijelova Hrvatske odmjeravaju svoje vještine, a najbolji odlazi kući s nekoliko poklonjenih daski. Česti su i paralelni sadržaji, poput hip-hop i grafiti događanja. Prošle godine "Warehouse" je organizirao skate sessione u Osijeku, Zagrebu, Splitu i Bolu na Braču, u disciplinama spusta i ulične vožnje s malim rampama. Ove godine priprema se natjecanje u "mini skejtanju" (dake veličine nekoliko centimetara koje se voze prstima), a na ljeto se očekuje još jedno bolsko natjecanje u 9-kilometarskom spustu i skakaknju sa skakaonica u more. Snimljen je i prvi hrvatski skejterski video, a iako ne postoji specijalizirani magazin, u suradnji sa Slovencima izdaje se "Pendrek", besplatno skejtersko glasilo tiskano na kvalitetnom papiru u malom formatu, u kojem se predstavljaju scene dviju država, s mnoštvom atraktivnih fotografija.

 

Devedesetih godina, uz nagli razvoj skejtanja, došlo je do razvoja i drugih oblika "gradske vožnje" – snowboarding kao zimska verzija surfanja/skejtanja i rolanje kao asfaltna verzija klizanja.

 

"Snowboarding je lakše naučiti i dostupniji je široj publici, pa gubi posebnost. Manje su opasnosti, daska je privezana za noge i ne letite preko betonskih stepenica. Ipak, mnogi skejteri po zimi i snoubordaju", priča Tomašević. No, dok snouborderi i skejteri egzistiraju u skladnom suživotu (a dućani obično prodaju opremu za oboje), odnosi s rolerima nešto su drukčiji. "Kod nas odnosi između rolera i skejtera nisu toliko zategnuti kao vani, gdje se vode pravi mali ratovi", priča Petković, i dodaje: "Rolanje je više rekreacijski sport i roleri su prilično neodgovorni, nemaju kulturu vožnje. Zbog rolera sam strgao kuk i nogu, kad mi je jedan izletio dok sam bio u zraku, pa sam se bacio ustranu da ga ne pokupim. No, ne mrzimo ih i ne smetaju nam."

 

Padovi i ozljede

 

Prijelomi, dakle, nisu rijetkost. Primjerice, Tomašević danas ima problema s kičmom, pa rijetko izvodi trikove na skejtu, a Bergam objašnjava da su ozljede dio svakodnevice. Svaki dan padamo, ali se uglavnom dignemo i nastavimo voziti. Nekada se i ne ustanemo tako lako, ali kad kosti zacijele, nastavljamo voziti."

 

Danas je skejtanje nedvojbeno in – Eurosport i MTV bore se za prijenose svjetskih natjecanja, a glazbeni spotovi sve češće bivaju sastavljeni od skejterskih videa, tj. Izdvojenih dijelova vizualno atraktivnih nezgoda i padova. Tomašević kaže: "MTV i slične stvari uopće ne pridonose popularizaciji skejtanja, to je sve samo za pozere, danas je in, sutra nije. Radeći u skateshopu, na neki način, i živim od pozera, ali ekipa koja vodi cijelu priču sastavljena je od pravih zaljubljenika u skejtanje i vjerujem da će, kako financijsko stanje države bude napredovalo, i domaće skejtanje imati svjetliju budućnost."

 

SKEJTERSKI RJEČNIK

 

OLLIE – Trik koji je potkraj sedamdesetih otkrio Alan Gelfand da bi do danas postao osnova same vožnje. Riječ je, naime, o sposobnosti skakanja na ravnoj podlozi, izvedeno odmjerenim udaranjem repa skejta, pri čemu se preskaču prepreke, a daska ostaje "zalijepljena" za noge.

 

NOLLIE – varijacija ollieja izvedena odmjerenim udarcem nogom u nos daske.

 

FRONTSIDE – izvođenje trikova licem okrenutim prema prepreci.

 

FAKIE – vožnja unatrag, pri čemu se mijenja položaj tijela.

 

CABALLERIAL – okret od 360 stupnjeva izveden na rampi za vrijeme izvođenja fakieja (vožnje unatrag), nazvan prema skejteru Steveu Caballeru.

 

GRIND – vožnja pri kojoj se osovinama skejta klizi, tj. struže po rubu nogostupa ili šipki (npr. crooked grind, 50-50 grind, nosegrind . . .).

 

RAILSLIDE – struganje donjom stranom daske uzduž određenog objekta (rub nogostupa, šipka . . .).

 

KICKFLIP – varijacija ollieja u kojoj se daska pri skoku okrene za 360 stupnjeva (postoje i flip, hard flip, heelflip, nollie kickflip . . .).

 

McTWIST – okret od 540 stupnjeva izveden na rampi, nazvan po skejteru Mikeu McGillu.

 

SWITCH STANCE – vožnja s drukčijim položajem nogu nego što uobičajeno (tj. "goofy-foot" umjesto "regular foot").

 

Piše Velimir Grgić, Snimio Darije Petković, Globus nacionalni tjednik, Broj 485, 24. ožujka 2000.